Napokon, ponovno prolazimo pored Maksimirske šume, stadiona, eno i Kvatrića u daljini. Sad ćemo stići i do Vlaške i jedva čekam ponovno vidjeti startno ciljnu ravninu na Jelačić placu. Zadnji desni zavoj i eto nas ponovno na početku, prolazimo pored glavnog zagrebačkog trga i ulazimo u zadnjih 5 km. Pogledavam mobitel i imam što vidjeti; 3/4 staze sam pretrčao u prosjeku za 7:00/km! Odlično, bodrim sam sebe dok mi adrenalin raste jer nas na stotine ljudi svojim pljeskanjem motivira da trčimo i dalje i dalje. Iskreno, da nema njih oko staze i još više nas trkača na stazi ne znam bih li ikada uspio istrčati polumaraton samostalno.

10659105_806326049431133_6670450909097315936_o

Zahvaljivao sam u mislima prijateljici koja me je upisala u AŠT kao rođendanski poklon! Tada mi je bila najmrskija od sviju, a sada nemam dovoljno riječi hvale kojim bih ju nagradio. U stvari znam, kroz glavu mi je prostrujila misao, znam kako ću joj se zahvaliti! Poklonit ću joj medalju! Medalju koju ću primiti za prvi istrčani polumaraton u životu objesit ću joj oko vrata kao uspomenu na najbolji mogući poklon koji sam u životu dobio. Poklon koji me natjerao da izmijenim sjedalački način života sa aktivnim, da promijenim prehrambene navike i priliku upoznati se sa prekrasnim pozitivnim ljudima.

Nisam ni bio svjestan, ali vrlo sam brzo stigao do zadnje kontrolne na Selskoj, a već sam razmišljao o ulasku u cilj zajedno sa ostalim članovima AŠT. Ostalo je niti dva kilometra do cilja i pisanja povijesti. Odjednom me sve prestalo boljeti i u glavi mi je bila samo jedna slika; ulazak u cilj uzdignutih ruku i sa osmjehom kakav do sada nikadu u životu nisam imao. Polako sam prelazio ekipu koja se usporeno vukla po stazi. Bilo ih je dosta koji su hodali, ali mene je vukla neka nevidljiva sila, neka nevidljiva ruka koja mi je davala extra snagu.

Prošao sam oznaku i zadnjeg kilometra i znao sam da je prvi polumaraton istrčan. Iako mi je ostalo manje od deset minuta do ostvarivanja sna koji sam usnuo prije nekoliko mjeseci, već sam se osjećao kao pobjednik. Trčanje zadnjeg kilometra bilo je fenomenalno. Prolazeći pored svih onih ljudi koji su navijali sa strane i dolazeći nadomak cilja u samom centru Zagreba, osjetio sam provalu pomiješanih emocija. S jedne strane sam osjećao bol u stopalima, zglobovima i listovima, općenito umor u cijelom tijelu, dok se istovremeno osjećaj sreće i ostvarivanja postignuća nametao kao dominantan i u potpunosti nadvladao sve ostalo.

Izašao sam iz redova visokih zgrada koje su zaokružile trg i stigao do legendarnog sata pod kojim su se do sada spojile na tisuće parova, a ja sam se spojio sa ciljnom ravninom. Kakav je to spoj! Još samo 50ak metara i ulazim u cilj! Još 40, 30, 20, 10, 5, 4,3,2,1…

G O T O V O, G O T O V O, stigao sam u jednom komadu.

Kakav osjećaj, kakav feeeeeeling, uspio sam uspio !!!

piše: Erik Lukšić

P.S. To be continued…

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: