“Juhuuuuuu….” zaorilo se u prepunom autobusu kad je vitki šofer Jimmy uspješno stigao u sam centar Zagreba! “Štovane trkačice i štovani trkači, kucnuo je i taj čas. Došlo doba da se polumaraton proba!” – uzviknuo je trener pri užurbanom silasku s autobusa dok je nervoza i iščekivanje početka same utrke bila gotovo na vrhuncu. Odjednom smo ušli u bujicu trkača koja se slijevala u more natjecatelja u smjeru glavnog trga metropole. Tisuće ljudi s nestrpljenjem su gledali oko sebe. Već je pao i prvi pozdrav: “Eno ga Frane, to je onaj sa te veja!”. “Ohoho, vidi ti te lijepe puljanke.” – uzvratio je dalmatinski trener sa zg adresom: “Dobro nam došle u beli Zagreb grad. Jeste li spremne?” – upitao je. “Samo ako će poslije biti dobra fešta. Da ne trčimo bez cilja.” – odgovorile su šaljivo ne bi li razbile nervozu, iako se sa preplanulih lica dalo naslutiti kako je ovaj posjet Zagrebu sasvim drugačiji od svih do sada.

10636769_804922186238186_8688734609605332180_o

Ubrzo su i startni brojevi bili spremljeni na grudi, a vrijeme početka utrke se približavalo puževim korakom. Svi smo po već stoti put u glavi vrtili isti film: “Ne krenuti k’o guske u magli, prati svoj ritam, uspori kad te zaboli, ali nikada, nikada, nikad niti ne pomisli na odustajanje! Uvijek će netko biti pored tebe i samo prati masu ljudi. Biti će teško, ali onaj osjećaj, onaj divan osjećaj ulaska u cilj je nešto što se jednostavno mora doživjeti!”

Tri, dva, jedan, kreniiiiii….. “Kakvo olakšanje, krenuli smo” – govorim sam u sebi. More trkača preplavilo je centar Zagreba u smjeru istoka. Pogled lijevo, desno. “Ok, tu je trener, tu je Ana, Lorena, Sandra, Milena, a i Erik, on mi je orijentacija. Vero, ako može on, onda ću i ja nekako do cilja, najbolje da ovi iz sporije skupine budu brži od mene, nema šanse.” – kroz misli mi se vrti mantra.

“Oni brzanci koji peglaju 100 na sat su već prošli prvi zavoj, ali neka, mi ćemo polako, postojano, u najljepšoj skupini. Makar išli 8:00 i prohodali zadnjih 5 km, nećemo stati pa makar pukli od muke!”.

Kroz Vlašku smo krenuli putem Maksimira, ali se već kod Kvatrića polako osjeća umor. Razbijam negativne misli vrteći film iz davnina i vežem uspomene iz prošlosti. Tu gore na Srebrnjaku, sjetih se, živjela je Ana, ljubav iz studentskih dana. Prolazeći uz stadion sjetih se utakmice protiv Argentine i malog zelenog, Maradone iz najboljih dana. Uskoro prolazimo i ZOO, ali više mi ne radi ni mozak ni sjećanja, a i noge otkazuju poslušnost.

Pod hitno sam se vratio u sadašnjost. Opet gledam oko sebe. Tu su oko mene i dalje i trener i ostali iz grupe, ali kao i ja, svatko u nekom svojem filmu. Trener osjeća da posustajemo pa nas bodri: “Ajmo ekipo, još malo pa će okretište i stigli smo na pola staze. A poslije još pola i stigli smo do cilja!”. Je, moš si mislit?!?

Ali stvarno, stigavši do oznake i okrenuvši se u smjeru zapada prema cilju, odjednom je sve postalo lakše. Neka pozitivna vibracija ušla je u naša tijela i napunila nas energijom. Čak sam osjećao i da sam brže potrčao.

Vraćavši se unatrag, ponovno prolazeći istom rutom, jedva sam čekao ponovno proći pored onog semafora, pa one žute kuće, a eno ih, u daljini, i obrisi ruba Maksimira.

piše: Erik Lukšić

P. S. To be continued…

Podijeli tekst na društvenim mrežama: