31. 05. 2014. Subota, pola 5 ujutro

Budi me cvilež moga muža koji se upravo vratio sa svirke s Picksiebnerima. Koncert sam propustila jer me večer prije napalo kihanje s grloboljom. „Netko mi je stao na gudalo i smrskao mi žbljkmbrljbrm…“ Ne čujem kak se zove taj dio gudala jer na pola spavam i muči me činjenica da mi je nos začepljen. Znate onaj odvratni filing kad spavate na desnom boku pa vam se začepi desni nos? E to… „Gudalo jedna!!!“ – promrmljam i okrenem se na lijevi bok kako bi se nosni šekret prelio u drugu nosnicu. Nije dobro, pomislim, i stisnem se uz pesa koji je iskoristio činjenicu da je muž na svirci i zabezecirao njegov dio kreveta.

10382043_781859831878975_1100032497299197322_oPhoto by 3sporta.com

01. 06 2014. Nedjelja, pola 5 ujutro

„The“ nedjelja i „the“ pola 5 ujutro. Onih pola 5 kada naspavana (jer sam večer prije legla spavat na vrijeme) skačem na noge, nasmijana i sretna jurnem niz stepenice po svoju omiljenu šalicu kave, složim doručak, odem piškit i dok perem ruke pogledam se u ogledalo i kažem samoj sebi: „Divan dan za utrku na Plitvicama!!!“ Yea right!!!

Nakon što sam desnom rukom jedva napipala krešteći mobitel koji je od siline vibriranja i mog ignoriranja opal s noćnog ormarića na pod, izvukla sam utrnulu lijevu nogu ispod usnulog psa, prehitila se nekako potrbuške do ruba kreveta i zaključila da danas jednostavno nije moj dan. Nos krcat, crven od puhanja. Grlo suho, grebavo i bolno. Podočnjaci do poda jer je borba s ispuhivanjem nosa i pronalaženjem adekvatnog položaja za spavanje trajala do cca pol 2, 2. Koji užas. Napunim torbu s opremom medikamentima, nazovem taxi i izađem iz kuće.

A na Boćarskom, sretna pospana lica. Neki drugi svemir. Uzbuđenje. Ne znam što je to točno ali, nos se nekim čudom ispraznio (ok, dozvoljavam i da je to od one šake tableta i hektolitra kave koji sam još žmirečki i s nogu sasula u sebe). U busu malo spavanja, malo zekanja, malo dizanja tlaka teti iz birtije u koju smo stali na wc (Teta: Jel cijeli bus mora na wc? Ja: Ma, neee… samo nas par, ne brinite… /pol busa ulazi u wc/… birtija se mislim zove Marko, nemojte tam NIKAD VIŠE ići u zelenim „all in“ dresovima jer bu vas teta pojela!!!!!) i eto nas i na kišnim Plitvicama. Navodno je padala kiša, ne bih znala, toliko mi je sve to bilo super da nisam ni percipirala. Preuzimanje startnih brojeva, kavica, gužva, presvlačenje, razgibavanje. Utrpavanje u box, mahanje helikopteriću i BENG… krećemo!!!

Odluka da trčim u B grupi a ne sa svojim Akačima pala je još dan ranije: s obzirom da sam znala da me ovaj tjedan čeka hrpa pi-ar-iranja i da si ne smijem dozvoliti da me pokosi ta glupa prehlada, odlučila sam da se neću forsirati. I ne, nisam se predala onoj umjetnoj snazi koju su mi dale one super tabletice koje „ublažavaju sve simptome gripe i prehlade“ niti sprej koji ubija „onu malu napast koja te steže oko vrata“ a koji nisam štedjela. Ali da je bilo teško odoljeti – bilo je. Od samog starta nisam ganjala vrijeme, pa sam imala vremena gledati ljude oko sebe i uživati u svakom koraku kroz šumu. Nakon nekog vremena, od silnog zvjerlanja oko sebe, izgubila sam Svetićkin narančasti šuškavac iz vida. Ali sam zato vidjela mamu i kćer od kojih (moja slobodna procjena) 6 godina. Hodale su. Malena je hvatala zrak, a mama joj je govorila: „Tako, polako, rukice gore udahni, rukice dolje izdahni… Zamisli samo kako će tata biti ponosan kad mu javimo da si sve sama istrčala.“ „Da!!“ – oduševljeno se nasmijala djevojčica pokušavajući udisati na nos i izdisati na usta.

Otrčala sam dalje i stigla do njih. „Bole me noge!“ – rekla mu je. „Ne bole, ne razmišljaj o tome, možeš ti to!“ – bodrio ju je. „Nisam sigurna… ono, fakat nisam sigurna… da mogu… „ „Možeš!!! Aj’ ne se*i!“ – nasmijao joj se. „Ok, mogu, ak’ mi kupiš čokoladu!!!“ – nasmijala se ona njemu. „Ma kupim ti 100 komada!!!!“. Nasmijala sam se i ja, pa su se i oni počeli smijati još opuštenije kad su skužili da se i ja smijem.

Odvojila sam se od njih okrenula se iza sebe da vidim je li mi C grupa za petama da joj se pridružim. Nisam ih vidjela, ali sam zato spazila Zorana Vakulu i strateški odlučila da je upravo sada (pred kraj 5 kilometarske trke!!!) idealno vrijeme da s njim dogovorim intervju za svoju novu kolumnu „Kavica u tenisicama“. Usporim korak, držim tempo, okrenem se – nema Vakule na vidiku. Počnem hodati, hodam neko vrijeme, okrenem se – evo Vakule. Sustigne me čovjek, i ja se odmah bacam na biznis. Da, možda tih zadnjih 100 metara nakon pretrčanih 4 i 900 i nije baš najbolje vrijeme za dogovarat posao, no čovjek je pristao. Vjerojatno zato da ga pustim da na miru završi trku, al svejedno – pristao je. J

Učagam u cilj, naletim na hordu zelenih i krene smijeh, znojavo grljenje, svi smrdimo i baš nas briga. Jede se čips, blatnjavi smo, gazimo po lokvama i totalno nam je super. Odrađujemo neki kakti stretching, fotkanje, smijemo se, milina.

Pada dogovor za odlazak na ručak, gle trenerica Tina, gle Danijela, na ručku sretnemo Rafu, pa naleti Nedeljko, pa Željka i za tren oka vesela družina se još više razmnoži i kreće u obilazak Plitvičkih jezera. Vozimo se jednim brodom, smijemo se kineskinjama u visokim petama, vozimo se drugim brodom, pere nas kiša sa svih strana, al’ mi se smijemo i sretni smo i ništa nam ne smeta. Ok, činjenica je da bismo vjerojatno bili puno lošije volje da među nama ne kruži domaći ljekoviti slavonski napitak od šljiva, al svejedno. Rokamo selfije, planinarimo, trčimo (!!!), čekamo vlakić, pjevamo (U vlakiću!!!! Na jezerima se to ne smije – piše na ulaznici!!!). Stižemo do busa, palimo za Zagreb, grlimo se, pozdravljamo kao da se već sljedeći dan nećemo sresti na treningu.

A istrčano vrijeme? Nemam pojma. Nitko od nas nije znao koliko je istrčao. I nije nas bilo briga.

Kažu da ljudi uvijek pamte lijepe stvari. Znam da je bila gužva na liniji za ručak, i da je sve to bilo daleko, i da je padala kiša, i da nije bilo dosta wc-a, i da je bilo zima, i da ovo i da ono… znam, jer sam čula. Jer su mi rekli. Jer su me čak i pitali hoću li to napisati u kolumni.

Evo spomenula sam. Ali nisam o tome pisala, jer je meni to posve nebitno. Bitnije mi je muževo potrgano gudalo.

Loše stvari nisam osjetila. Kao ni prehladu.

Osjetila sam veselje, zajedništvo, sreću, ljubav i ponos….

A to su stvari o kojima treba pisati!!!!!

Lijepo kaže Gabica:  Pamtim samo lijepe dane… 😉

 

Voli vas sve:  Ivi First

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: