Nikad nisam trčala Zagrebački noćni cener. Niti neću. Nikada. A to mi je najdraža utrka na svijetu.

Bila sam ortodoksni netrkač kada me Nedeljko lani pozvao da mu pomognem oko organizacije. Zašto ne, pomislila sam –  u PR se kužim, organizacijske sposobnosti imam i ne moram trčat. To je bilo to. To je bio moj prvi susret s trčanjem – trčanjem. Kužimo se, jel? Mislim na pravo trčanje koje je samo sebi svrha i koje mi do tada nije bilo baš pretjerano jasno. Ne znam što sam očekivala, mislim da nisam očekivala ništa i upravo zato je moj doživljaj bio još jači.

14661075391_23639b0b09_z

Pljušti kiša, hladno je, ja stojim u paviljonu na Zrinjevcu pod krovom zabundana s čizmama na nogama, pušim i samo razmišljam o tome kako bih voljela sad biti negdje na toplom uz piv… čaj. Kiša kapa stoput brže nego što kapaju trkači koji preuzimaju svoje startne brojeve. „Koja horda pacijenata!“ mislim si  dok im dodajem svjetleće narukvice – „Ne samo da su došli po ovom kijametu, neg se još i smiju i sretni su…“

Kako je prolazilo vrijeme, osmijeha je bilo sve više, a mene je nekako prolazila ta hladnoća koja mi je štipala obraze i nos. Ok, pomogla je malo i Ognjenkina flašica ljute tekučine, al sve mi se čini da su bitniju ulogu odigrale sretne mokre glave koje su, s čak pretjeranom srećom u očima, ispitivale poslijednje detalje oko starta.

Startali su mokri ko miševi, uz glasne povike, pljesak i „Serbus dragi Zagreb moj“ koji je treštao iz zvučnika. Startali su, i kao da su na moment nestali u nekom paralelnom svemiru u kojem je sunčano, i u kojem im ljutiti prolaznici ne skidaju sve po spisku jer eto „sad baš ovog momenta zbog njih ne mogu preć cestu“. Obuzela me neka toplina (a nije bila od Ognjene vode), počela sam vikati i skakati, mahati i pljeskati. A Cener se zavukao u neki dio mog srca iz kojeg jednostavno ne ide van.

Ove sam ga godine jedva dočekala. Naradila sam se ko nikad prije al, nisam skidala smiješak s lica. Kao ona lanjska „horda pacijenata“ . To je to! To je taj filing. Kad nešto toliko voliš, ništa ti ne može skinuti osmijeh s lica.

Sretna sam. Sretna sam što volim tu utrku i još sretnija što je vi volite. Svih vas 1000. I ne smeta što je nikada neću trčati… moje srce trči sa svakim od vas!

Ivi First

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: