Volim Zagreb ljeti. Nema puno ljudi, a oni kojih ima – nekako su opušteniji ili su već mislima negdje na moru na godišnjem oodmoru ili su još uvijek mislima negdje na moru na godišnjem odmoru. No, stvari se malko zakompliciraju ako TI radiš, dok drugi odmaraju. Vratiš se sa desetodnevnog luftanja na Krku i op – odmah osjetiš da svi drugi još nisu na radnoj temperaturi.

Još pri samom povratku u  Zagreb, oprao nas je takav pljusak da smo skoro završili u grabi jer, usprkos brisačima „na najjače“ nismo vidjeli da je Vodovodna raskopana. Pa vozi okolnim putem, koji je također raskopan, pa razmišljaj kojim putem bi bilo najbrže a da su šanse za raskopanost najmanje. Da, to je pravo zagrebačko ljeto.

ljetna

Mislim da smo muž i ja jedno dva dana bili doma bez kruha jer se nikako nismo mogli naviknut da nam je kvartovska pekara (koja inače radi do 23:30) na kolektivnom godišnjem do kraja kolovoza. Proklinjala sam sve i svašta dva tri jutra za redom jer je i lokalni dučkas, onaj u kojem kupujem kavu, na kolektivnom. Srećom, susjeda Marjeta uletila bi sa šalicom friško skuhane turske kao mali kanader koji gasi šumski požar u mojoj pospanoj glavi. Nije da nemam gdje kupit kavu (i kruh) ali jednostavno- naviknuta sam da mi je sve tu pod nosom, par koraka niže u ulici. Treba se sad opet naviknut da nije sve onako kako je ostalih 11 mjeseci u godini. Najteže mi pada vožnja tramvajima. OK, grad je prazan pa brže dođeš od točke A do točke B, al tramvaj nikako dočekati. ZET je na ljetovanju, a mi se moramo prilagoditi. I nekako sam se i ja prilagodila.

Nakon poduže trčalačke pauze zbog ozljede, napokon sam se te subote dovukla do Jaruna. A grupa? No chance. Dušu bih ispustila. Pomnim proučavanjem tempa, odluka pada na C grupu. 10km? Nema frke. 11 je već istrčano, točno tim tempom nakon 2 tjedna pauziranja. Razgibavanje i krećemo. I odmah na sunce. „Tinaaaa….“ zakenjkam  -„a zakaj baš moramo po suncu trčat, kaj nemremo skrenut tu u šumu?“

„Budemo, polako.„

„Budemo, polako“ – nije odgovor koji sam očekivala. U biti, ne znam što sam očekivala. Valjda da se na moje cendranje oblaci samoinicijativno skupe iznad moje glave i prate me u stopu praveći mi hlad. Curi mi znoj niz lice, pazusi su mi ljepljivi, borim se s hvatanjem zraka uslijed sparine koja se podmuklo izdiže iz užarenog asfalta. Skrećemo u hlad. Noge trče same bez problema, a misli mi odlutaju na friški morski zrak omišaljske „donje ceste“ u pola 7 ujutro. Sunce se probija kroz krošnje, skrenem sa staze na livadu u gusti hlad i pratim grupu s udaljenosti  od metar. Ne mogu ja s tim suncem i s tim odvratnim zrakom koji mi se lijepi za pluća. I najednom, osjetim onu bolesnu tetivu u lijevom stopalu. Boli. Boli li zaista? Da, boli! Mali Dr. Vlahek progovori u mojoj glavi, „Stani odmah!“ – kaže i ja bez razmišljanja prijavim Tini bol u nozi i počnem hodati.

Hodam tako sama Jarunom, znojna i ljepljiva i razmišljam o toj glupoj nozi koja mi je uništila trening, ali me s druge strane riješila tog strašnog temperaturnog šoka i te sparine koja mi je parala pluća. Ali trkačica u meni proradi i noge opet same krenu lagano za grupom. Čisto polako, da tetiva ne skuži da trčimo. Zrak je sve topliji, dišem sve teže, cijedim se ko krpa za pod, ali grizem. Vratila sam se do svlačione i to je bilo to od mene za taj dan.

U utorak nije bilo treninga, ali se nas par žena dogovorilo da ćemo trening ipak odraditi same. Bio je to dan kada sam s frendicama plahutarila po jednom shoping centru, zadržale smo se dosta dulje nego što smo planirale, pa je jedini logičan razvoj događaja bio poslati curama poruku da na trening neću stići.

„Ni ja ne stižem!“ – javila se prva.

„Ništa od mene!“ – piše druga.

„Ja ne mogu!“ – javlja treća.

„Odite vrit, ja idem sama!!!“ – odgovara četvrta.

 

U četvrtak sam trening odradila besprijekorno. U biti, u četvrtak je cijela grupa odradila trening besprijekorno (BRAVOOOO VESNAAAAA!!!!!!! :* ) i osjećala sam se super.

„Vidimo se u subotu na dužinskom?“

„Ne, idem u petak na djevojačku.“

„Odradit ćeš ga sama?“

„Errrr…. da… budem… evo…. u subotu kad dođem k sebi…  budem… sigurno….“

 

Subota je tu, 19 navečer, potpuno sam se oporavila od djevojačkog divljanja po gradu, ali neka je sparina u zraku, vjetar puše, trebala bih napisati kolumnu, moram ić kupit kruh i kavu, Vodovodna je i dalje raskopana pa mi je komplicirano ići okolo, a ZET vozi po ljetnom voznom redu. Budem sutra. Obećajem.

Očito sam i ja na ljetnom/lijenom voznom redu.

Ivi First

Podijeli tekst na društvenim mrežama: