Znate onu dobru staru: „Nesreća nikad ne dolazi sama“? Tako nekako ide, da imam internet konekciju provjerila bih, al s obzirom da sam na godišnjem, na moru, na terasi u viksi, pa nemam –  dozvoljavam eventualno parafraziranje.

E tako se i meni zalomilo da baš u trenutku kad mi je auto na grabi kod frenda negdje u Sesvetama, u 22 sata primim poziv od mamine susjede koja živi ispod nje, da curi iz maminog stana. Kako??! Pa kod mame je voda zatvorena, žena je već mjesec dana na moru. Ispostavilo se da je susjedu iznad moje mame pukla pipa. Tip je navodno gledao utakmicu pa nije primjetio da mu se stan napunio vodom. Voda je promočila u stan moje majke, a onda iz njenog stana susjedi u prizemlje. Lunapark!

I tako su krenule moje tramvajske putešestvije, s jednog kraja grada na drugi, svaki dan, što zbog čiščenja, što zbog dolazaka ekipe iz osiguranja, pa sastanci kućnog savjeta, pa natezanja s dotičnim koji tvrdi da nije kriv jer „tos’ svakom mož’ dogod’t!“

Na trening jednostavno nisam stizala! Otišlo je 5 dana u nepovrat! I taman kad se stan posušio, taman kad sam i auto dobila nazad, taman kad sam iz ormara izvadila friško opranu mirišljavu „Ivi is all in“ majicu – leđa. Križa. Zaštek. Susjeda je posumnjala na propuh, al meni se čini da je to rezultat prignutog položaja pri skupljanju vode s maminih laminata. Prošlo je još 10 dana, stigao je i petak navečer, leđa su popustila i to je to – sutra idem na trening. 7 km oko Jaruna! Naravno da je uslijedio poziv susjede da u 10 moram bit kod mame jer… nekaj! Ne sjećam se više kaj, sjećam se da sam se potužila trenerici Tini kako ću fulati još jedan trening jer nema teoretske šanse da s Jaruna do 10 dođem do maminog stana. No kako mi imamo sjajne, pametne i dovitljive trenere – Tina me odmah zove u Maksimir, na trening s Klubom: „Ideš  u C ili D grupu, mi trčimo 11 km, ti se iskipaj nakon 7!“ Prodano! Odluka je pala da trčim s Dekačicama jer, ipak je to Maksimir i ipak 2 tjedna nisam ni primirisala tenisicama (iako je to bio idealni period da im primirišim jer, definitivno nisu smrdile od nekorištenja).

Rana zora, krkam se kavom, šnita kruha s nečim, pijem vodu i krećem. Stižem na Pimpek plac, sretnem par Klubašica, hrabro kročim preko zebre i imam neki čudnjikavi filing u želucu (a nije onaj hektolitar kave). Tremica? Da, lagana tremica. Zagrijemo se, rasporedimo po grupama i krećemo.

I nakon prvih par metara, već sam dio čopora. Već  hrabro kročim maksimirskim stazama pričajući sa curama o svemu i svačemu. Prepričavamo anegdote, smijemo se, pjevamo, ubrzavamo pa se Tina ljuti, atmosfera kao na školskom izletu. Nakon 5 prijeđenih kilometara cure gromko zaurlaju : „Plitviceee!!!“ (nek to ostane interna 😉 ) , trčimo dalje, nije mi teško, štoviše – guštam ko nikad do sad.

Istrčimo i šesti kilometar, a meni noge same idu… „Tina, jel mogu ja svih 11 s vama?“ „Ako možeš, samo daj. Al nemoj se ni slučajno forsirati!“ I tako odradimo i sedmi, i osmi, i deveti, i deseti, i taj famozni jedanaesti kilometar. Sveopće veselje, ne znaš tko je sretniji – ja ili cure. Grle me, čestitaju – k’o da mi je ročkas. A ja si sve mislim kako se ona izreka da tijelo pamti, može i pozitivnije protumačiti: tijelo pamti, kako loše – tako i dobre stvari. I baš mi je drago da je zapamtilo sve te do tad prijeđene kilometre. Sretna i umorna, napokon sam stigla kući oko ručka. Osjećam noge, oni fini muskulfiberi podsjećaju me na moj junački pothvat.

ivi-max-11

Tu večer na Gornjem gradu bio je koncert poznatog gipsy-swing violiniste Costela Nitescua. Nakon koncerta ostali smo kod kuma na cugi pa smo se tek oko 2 ujutro zaputili prema doma. Nije nam se dalo čekati noćni tramvaj pa smo tih 5 stanica odlučili savladat pješice.

Samo ja mogu ujutro istrčati 11 kilometara, a onda navečer hodajući istegnuti  tetivu.

Veli Vlahek: „10 dana mirovanja!“

Oh, joy!!!

Ivi First

Podijeli tekst na društvenim mrežama: