Ah, dragi moj Omišalj! Mužu još uvijek nije legao baš najbolje, a ja obožavam našu malu vikendicu preko puta rafinerije. Tankeri ionako jako rijetko dolaze, a i kad dođu, ne percipiram ih. Odrasla sam ovdje s hordom zagrebačke dječice i uvijek ću se tom mjestu vraćati s veseljem iako ću sa sjetom gledati u praznu „Gornju cestu“, mjesto na kojem smo musavi od ajvara i kruha (koji se jeo kod Ružićevih) ili ljepljivi od lubenice (koju bi nam narezala mama Čule) zmazani igrali graničara i pazili da nam stara rukometna lopta (pokojnog tate Dernikovića) ne opadne u dvorište tete Marije. Radili smo predstave u dvorištu none Kaiser i stajali u redu za ljuljačku kod Hafnerovih. I jedino što je bilo bitno je da nismo gladni, da nam nije zima, da pazimo na aute i da ne idemo sami predaleko od kuće.

Danas smo muževi i žene, mame i tate, ne provodimo po cijela ljeta zajedno ali kad nam se potrefe godišnji odmori pa se sretnemo u našem malom raju, rado se sjetimo kako našim roditeljima nije bilo bitno tko je čiji: kad se jelo – svi smo klopali, kad se špotalo – svi smo dobili jezikovu juhu, kad se nekam išlo – sve se vodilo. Naša voljena slijepa „Gornja cesta“ danas je oaza mira (nije da nema klinaca, ima ih, al sjede doma pred telkom i plejkom) kojom povremeno prođe pokoji auto ili trkač.

Volim doći ovdje ljeti jer me, osim dragih prijatelja, ovdje dočeka i moja mama Zdenka. Friška umirovljenica spakira kofere krajem svibnja i u Zagrebu se opet pojavi tek krajem rujna. Ja se, kao i svako dijete, jako veselim maminoj kuhinji i duuugim ranojutarnjim razgovorima uz kavu i kruh sa pekmezom. No našu dosadašnju jutarnju rutinu malo je poremetio moj novi hobi – trčanje.

ivi-more-1

Nikako dočekati taj divan dan kada je dr. Vlahek rekao da opet smijem uskočit u svoje adidaske. Tih 10 dana napokon je prošlo i ujutro se bacam na osvajanje uzmorskih omišaljskih putova.

Sat navinut za 6 napokon zazvekeče, skočim iz kreveta i odmah na sebe skakutavo navlačim sportski top, hlačice s celulitom, čarapice i tenisice.

„Zakaj hopsaš?“

„Piški mi se!“

„Pa, mogla si prvo na wc. I daj si te žnirance zaveži, opala buš!“

„Dobro, mamaaa…“ – viknem iz wc-a.

„Ideš trčat?“

„Da!“ – zijevnem

„Pa, pogle kakvo je vrijeme…“ – pogled joj odleti prema oblačnom nebu.

„Idealno!“ – nasmijem se pospano.

„Ček, kaj si nebuš još nekaj obukla prek tog topa? Pa, zima bu ti!“

„Mama, ne bu mi zima. Dok se zagrijem, već bum se oznojila.“

„Aha… ok.. „

„Ima kave?“ – pitam trljajući oči.

„Ima… Kaj buš jela?“ – zabrinuto me pita mama.

„Bananu!“ – kažem imitirajući Minionse.

„Joooj.. pa jel bu ti to dosta? Daj si nekaj konkretno pojedi, imaš u frižideru…“

Ne razumijem otkud ta roditeljska potreba da ti diktiraju što je sve u frižideru. Mame, tate, to možemo i sami vidjeti kad dotični frižider otvorimo. Sorry, al netko vam je to trebao reć! Osim ako u frižideru nemate nevidljivu salamu ili sir koji samoinicijativno skače s police na policu i skriva se iza flaše mlijeka – VIDJET ĆEMO ŠTO SVE IMA U FRIŽIDERU KAD GA OTVORIMO!!!

„Mamice“ – nasmijem se – „banana će mi bit čist dovoljna, ne idem baš tak daleko…“

„A do kud ideš?“

„Oko Učke pa nazad.“

„KAAAAAM???!“

„Hotel Učka, mama, ne Učka Učka!!!“ – puknem se smijati.

„Jooooj, pa to ti je daleko, pa pogle di je!“ – pokazuje mi s terase staru žutu hotelsku zgradu. Hotel Učka jedna od meni najdražih lokacija uz more, no uslijed nekih peripetija oko ostavinske rasprave, već godinama napušteno propada. Nalazi se na malom poluotoku pored luke, na koji se pruža lijepi pogled s naše terase.

„Mama, to je 2-3 kilometra, kamaaan…“

„Pa no, jesam ti rekla da je daleko?“

„Bože, mama, pa prije 10 dana sam ti rekla da sam istrčala 11, sad su problemi oko 5, 6 kilometara?“

„Kak sad 5-6, pa kaj nisi rekla 2-3?“

„Pa trčat ću tamo i natrag…“

„I natrag? Sama? Onih 11 nisi trčala sama!“

„Da, pa?“

„A kaj ak ti se nekaj desi? Kaj ak te auto neki trkne?“

Pogledam na malu vijugavu jednosmjernu šetnicu, takozvanu „Donju cestu“, kojom tu i tamo prođe neki auto, uglavnom dostava za mali dućan ili mi koji poznajemo svaki zavoj. Eventualno neki zalutali Slovenac koji onda vozi 5 na uro jer mu je frka da si auto negdje ne ogrebe ili da ne sleti na prvu plažu.

„Daj, molim te.“ – srknem još malo vode, dam joj pusu i spustim se po stepenicama na „Donju cestu“

 

Trening je bio super. Vrijeme – taman: ni pre vruće, ni pre hladno. Po donjoj cesti prošao je jedan auto. Srela sam 10-ak trkača ranoranioca. Noga me nije boljela. Odradila sam stretching na plaži i oblivena znojem krenula doma.

Na terasi me dočekao muž. Smijuljio se i čitao novine.

„Već si budan?“ čudim se što srče kavu tako rano jer inače voli dugo spavati.

„Tvoja mama se ušuljala u sobu prije pol sata, probudila me kad je vadila dalekozor iz komode“ – smije se.

„Dalekozor?“

„Da, skužila je da sam se probudio pa mi je rekla da samo ide provjerit di si…“ ustaje i dodaje mi fotić – „fotkal sam ti ju!“

ivi-moer-mama

Pogledam fotku, i počem se smijati. I skužim da se ništa nije promijenilo od osamdesetih: i dalje je bitno da smo siti, da nam nije hladno, da pazimo na aute i da ne idemo predaleko!

Svoju mamu puno voli: Ivi First

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: