Za tridesetprvi rođendan poželjela sam tamburu samicu. Muž, koji je u folkloru oduvjek i koji vodi orkestar Zagrebačkog folklornog ansambla, okrenuo je nekoliko telefonskih brojeva i samica je kroz par mjeseci trebala stići na našu adresu. No, neke stvari su se zakomplicirale pa se par mjeseci pretvorilo u 6 mjeseci, tih 6 mjeseci u 9, a onda i tih 9 u godinu dana. Ništa od moje samice.

noge

No, možda i bolje da je nikada nisam dobila, jer taman negdje u to vrijeme strašno sam se zapalila za klarinet. Onak, tooo-taa-lnooo!!! I dočekam napokon ono muževljevo čuveno: „Kaj hoćeš za ročkas?“ i  spremno ispalim (da, vježbala sam): „Hmmmm… pa kad za trisprvi ročkas nisam dobila samicu, možda da mi za trisdrugi ne pokloniš klarinet?“ Muž se nasmijao, a ja sam uskoro postala ponosna vlasnica prekrasne bakelitne Yamahe. Moj vlastiti klarinet!!!

Puhala sam, vježbala, čistila ga, prolazila početnicu, skidala stvari po sluhu, ljutila se na svako prepuhivanje. Kupila sam mu stalak, krpicu i nove, bolje piskove. Ja danas ne sviram klarinet. Nisam nikad naučila. On je u svom koferu i skuplja prašinu. Zabavljao me oko mjesec dana i onda sam našla nešto novo. Što je najgore od svega – ne sjećam se više ni što je to bilo.

Takva sam oduvijek. Dok mi je nešto zabavno – ubijam se da budem što bolja. Kad mi prestane biti zabavno – završi u koferu. Tako sada imam doma kolekciju baletnih papučica, kimono, dva teniska reketa, krpicu za skokove u vodu, skije, kvačicu za nos za sinkronizirano plivanje, jazzerice, nekoliko usnih harmonika i tri rubikove kocke. I sve mi je išlo (ok, osim skokova), al mi je prestalo biti zabavno.

klarinet

Nekidan smo istrčali 13 km na dužinskom. Padala je kiša, bili smo mokri do kože, ali zadovoljni. Ne mogu reći da sam se osjećala spektakularno. Nekako mi je to sad postalo posve normalno – subotom ustanem ranije, odem na Jarkas, istrčim neku dvoznamenkastu cifru i to je to.

No, u nedjelju navečer na mailu me dočekao Nedeljkov mail (Nedeljkov mail u nedjelju, fakat): dolaze nam pravi dužinski treninzi, trebat će nam energetski gelovi. Energetski gelovi? Pa to je za trkače, ne za nas. Mislim, za one prave trkače. One koji.. ono… trče… za ozbač. Ne ko mi. Neg’ za ozbač. I onda mi sine (da, plava sam) – pa mi postajemo pravi trkači. Mi smo ti koji trče „za ozbač“. Ej, 13 kilometara!!! 13 KILOMETARA, STARA!!! NISI NI OSJETILA!!! Wow!

Tu večer odlučila sam se malo hvaliti. Bili smo na koncertu na Strossu. Stiskala sam se sa svojom prijateljicom Ivanom ispod malog kišobrana i samo u jednom trenu ispalila: „Istrčala sam danas 13 kilometara!“ „Zašto?“ – uslijedilo je protupitanje. Kameni je imao još bolju reakciju: „Što se nisi ubila, to ti je lakše?!“ Kameni je jako smiješan tip. Ok, možda ovak napisano ne zvuči smiješno, al vjerujte, fakat je bilo! 😀 „Ljudi koji ne trče – ne kuže!“ – zaključila sam.

Na putu prema doma pitala sam muža (koji ni za tramvajem ne trči) jel mu činjenica da je netko tko je krenuo trčati u ožujku, u kolovozu istrčao 13 kilometara bez da trepne, nevjerojatna?„Ne“, kaže on. „Za tebe mi nije nevjerojatno da istrčiš 13 kilometara, nevjerojatnije mi je da još nisi odustala od trčanja.“ Isto to mi je rekla i mama. Očito me jako dobro poznaju.

Zašto nisam odustala? Jer mi je zabavno? Sumnjam.

Još uvijek ne znam kaj bi sama sa sobom dok redam te kilometre kojih je sve više i više. A možda mi je upravo to zabavno? Možda je cijeloj priči išla na ruku činjenica da je u jednom momentu svaki dodatni kilometar prolazio bezbolno pa sam ih (kilometre) prestala doživljavati kao najgore neprijatelje? A možda sam jednostavno podsvijesno odlučila da je dosta odustajanja i da je upravo trčanje utrka mog života: ona u kojoj možda neću biti prva, ali ću svakako stići do cilja.

Ako sam u početku dahtala nakon jednog kilometra a sada bez grča na licu odradim 13, onda je samo pitanje vremena kada ću ih skinuti i više. Uostalom, poznajem ljude koji trče ultramaratone, odrađuju ultratriatlone, a nisu neki vanzemaljci s puno love koji po cijele dane ne rade ništa drugo osim treniraju.

Naš doktor Vlahek je prošle subote odradio dupli ultra triatlon. Nakon 7,6 km plivanja i 360 km bicikliranja, otrčao je 84,4 km. Trku je završio za 24 sata i 19 minuta. Osvojio je 11 mesto, odmorio u nedjelju i u ponedjeljeljak otišao na posao.

„Kako se, pobogu, utkuješ 24 sata u komadu, halo??“ – pitala sam ga.

„Psihička komponenta je tu jako bitna. Prije trke ti ne možeš znati hoćeš li je završiti ili ne, jer tu može svašta poći krivo. Ali ideš s mišlju da možeš. Pomiriš se sa činjenicom da će biti teško, da će sigurno biti kriza, ali kada se tijekom trke to dogodi, znaš da si pristao na to i kriza brže prođe.“

To je to! Tajna je otkrivena! Mi smo na to PRISTALI!!!

Prema bontonu, kada si sam stavljaš hranu u tanjur – red je i da sve pojedeš.

A kada sam odlučiš odraditi utrku, red je da daš sve od sebe da je i završiš!

I ultramaraton započinje prvim kilometrom. 😉

Svojoj dragoj prijateljici posvetila: Ivi First

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: