Pobjegao sam prvi put iz škole! Tj. nisam se nikome javio, što je isto…otišao na utrku u Opatiju, u Drugi Grad, na 18.4 km – dužinu koju nismo (još) napali…ne znam što mi je bilo, a jedina isprika mi je bila, ako me tko pita, da je sve to prvo zabava i ne opterećujem se.  O pripremi za utrku nisam ništa znao, mogućim ozljedama i drugim sitnicama nisam baš ni mislio..

Glavni izgovor je bio: moj Marko (11) i ja idemo posjetit baku u Novom, pa smo si tako povezali sve u jedan izlet. Baka sretna da na račun bure i umjesto sjedenja doma ide s nama na izlet, čuvala nam stvari, čekala Marka da istrči svoju utrku građana na 6 km, a zahvaljujući tome sam ja mogao krenut na 18.4 km  – terra australis!!!

wroga

Opatija bajna i dobra škvadra, pri tome ne mislim samo da je prevladavajuća bila majica škole trčanja:-))) nego opće veselje među narodom na i oko starta, jer se trči.
Osim toga, vrijeme, kakvo se može samo poželjeti – oko 23 stupnja, malo sunca, više oblaka i bura, nije sparno, super iako usred ljeta

Prvi problem koji sam „otkrio“ bio je trčanje na WC pred sam start minus 3 minute.
Gdje, kako naći, kuda ići…procjenjujući ljude oko mene, metodom iz “Men in Black” – tko su domaći a tko stranci – u rekordnom roku sam doznao da je WC kod autobusne stanice „vidite iza one zgrade vam je odmah, stići ćete“. ALI, problem je da wc radi na 2 kune, koje, normalno ne nosite na start sa sobom… Srećom WC je uklopljen u mali parkić….
uglavnom nismo zakasnili na start, što je ispao već veliki uspjeh!

Sekundu prije starta, palo mi je na pamet, hmm pa nismo se ni razgibali, a zagrijavanje ????

Upsss!! Pucanj: Start, drugi puta ću pametnije, Gibonni mi u glavi svira…

Start u 10 i ulicama uz pratnju policije (mi na začelju, Marko drži svoj tempo a ja se odmaram za 18 km..) do Voloskog, spustimo se dolje i Marko uzme pauzu za vodu i vezanje žniranaca, malo smo usporili ali dalje je već bio blizu i povratak na start, na Slatinu i Marko je na cilju 6 km a ja idem dalje. E onda sam si pustio AC/DC Live playlistu i dalje nisam niš mislio, samo uživao… bura raznosi valove, malo se osjeti u zraku i baš si mislim kako bi to bilo da me malo okupa…

Kad na povratku iz Lovrana, na šta ja znam 14 km, iza nekog ugla, kao u crtiću, naletim na zid od mora !!!!!  kao da je netko čekao kad ja dolazim i poslao ogroman val da se razbije i izlije na mene, 10, 50, 100 lit vode 🙂 )

prvu sekundu sam umro od smjeha, malo mi je i pasalo, osvježenje. U drugoj sekundi sam primijetio da je muzika iz iphone-a prestala. idući km-dva sam demontirao navlaku i cijedio vodu, da se uvjerim da možda ipak nije crko… i nevjerojatno: NIJE !!!

nakon toga sam primjetio da mi noge imaju odraz otprilike kao da trčim u perajama, jer se većina vode koja se slila na mene u tenisice tamo i zadržala, tako da je to bio jedan… hmm. potpuno novi osjećaj trčanja, kao po morskom dnu, u punooo vode.

Tako nekako dođe i neka grba odmah pred Opatiju, naletim na par ljudi koji gunđaju, k vragu i brdo, te ih prijeđem i mislim si – HA! Vi sigurno ne trenirate u Maksimiru kao mi 🙂 )

Na cilju, žena čita startni broj i čujem svoje ime, neobično i neočekivano… Marko mi maše, veli Tata pa puno si ispod 2 sata !!! Veli da je čuo ime i dotrčao jer me nije očekivao:-)
No tako je sve bilo super a još nisam bio ni zadnji 🙂  )

Pouka, trčanje na moru, i uz buru zahtjeva dodatne pripreme. Dakako, budući da se nisam javio trenerici ni glavnom treneru, nisu mi ni mogli reći te detalje, pa sam si sam kriv.

Dakle, treba :

– doći na vrijeme, obaviti sve potrebe PUNO PRIJE
– razgibati se i zagrijati
– nositi vodootporne navlake za iphone, androide i ostalu gadgeteriju
– nositi peraje, da nadoknadite udare valova, i još ubrzate tempo dok ste u moru
– nositi 2 kune u komadu za automatske WC

Napisao: Mladen Gavrančić

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: