Ovo nije još jedan tekst o tome “kako sam se zaljubila u trčanje”, ovo je kratka storija o mojoj trkačkoj ekipi zvanoj Emax.
Dakle, tko me prati na društvenim mrežama zna da trčim već neko vrijeme. Na fotkama je to možda izgledalo uspješno i činilo se kao da uživam, ali iskreno to je bilo sve samo ne uživanje. No prije nego objasnim kako sam se zaljubila u trčanje, moram objasniti poziciju iz koje sam krenula:

1. Potječem iz familije NE sportaša – kroničnih nesportaša. Svi jako prate sport i vole, ali ne upražnjavaju ga. Nitko.
2. Svi stariji u familiji su overweight. Svatko ima sigurno 5, 7 ili 10 kg viška. Uvjerili smo sami sebe da je pohano iskonski izvor sreće i kada ga nema na meniju duže od 3 dana počinu se javljati znakovi tjeskobe i anksioznosti. Ne pretjerujem.
3. Pušim „kao turčin“.
4. Nikada nisam ništa ozbiljnije trenirala.
5. Nikada nisam imala kontinuitet u nekoj fizičkoj aktivnosti.
6. Ne odustajem lako, ali imam jednu jako ne-sportsku glavu i na svaki napor pale mi se svi fizički alarmi kako bi mi dokazali da ja to ne mogu i da nije pametno to što radim.
7. Kako nisam imala glavu podešenu na sportski “mode” nisam znala prepoznati zamke iz točke 6.
8. Nemam pojma što znači provesti dan u prirodi, osim da se dovezem od točke A do točke B, tamo nešto roštiljamo i pošteno se iznapijamo.
9. Nisam “lonely rider” osoba i užasno mi je važno društvo u svemu što radim.
10. Jesam kompetitivna, ali sve mora imati neki smisao i mora mi biti zabavno.  Trčanje kao trčanje nije baš zabavno. Kad si sam ili trčiš u grupi koja trči zajedno samo pojedinci nisu sami, onda to nije zabava.
11. Moderna psihijatrija vjerojatno ima objašnjenje zašto netko poput mene izabere baš trčanje od svih rekreacija.
12. U najboljim sam godinama (26x sam već proslavila 20. rođendan)

S našim trenerom Markom.

Nakon zimske stanke nađem se u neobranom grožđu. Hoću li nazad u klub ili opet u školu. U klub nisam mogla jer mi je forma zahvaljujući pauzi bila ravna crta na aparatima. I tako ja krenem opet u školu. To je inače u trkačkoj zajednici faux pas; valjda radije odustanu nego da se „downgrejdaju“ ili da priznaju da im je teško i da ne mogu.
I tako ja krenem opet u Trčaonu očekujući jednu dosta individualnu priču u stilu – ako se izboriš protiv svojih demona sama, ok, ako ne – trči sama po šumi.

Kad ono, nešto potpuno drugačije! Dočeka me ekipa individua raznih profila, uglavnom trkača početnika koji iz istog bolesnog razloga odabraše trčanje baš kao i ja. Ekipa koja OBOŽAVA svog trenera; ekipa koja je glasna; ekipa koja se ne srami što smo najsporiji u školi; koja se ludo zeza jednako na svoj i tuđi račun; ekipa koja zna što znači kad te krene lomit kriza i nije ih sram reći: “ljudi, pere me kriza.”. To je ekipa s kojom ponekad dobijem mučninu od krugova kojima se vraćamo po ekipu koja je zaostala jer nama nitko ne trči sam po šumi i uvijek svi pazimo gdje nam je škvadra. Nitko ne šizi ako se mora smanjiti “pace” da bi i oni zadnji mogli hvatati korak. Nitko ne prigovara što trčimo kao huni, što vičemo i što se cerekamo. Nitko nikog ne podcjenjuje niti mu se ruga.

Imamo trenera koji je kao što spomenuh ČUDO. Naš Marko ima užasno malo godina, ali je u profesionalac u pravom smislu te riječi, ozbiljan i iskusan kao da je već pred penzijom. Ima mudru glavu i čvrst karakter (ha, koji sportski rječnik!)  jer bez problema upravlja ekipom žena koje su sve samo ne balavice. Imamo i par muških, koji su i veći i jači od njega, ali i njih „hendla“. Mladac ima nježno srce i lijepu dušu, to je činjenica. Iako smo mu posao, mladac nas ne odrađuje-on nas stvarno vodi. Trenira. Prisutan je u našim životima i van termina. Zovemo ga Direktorom ili Velikim Vođom. Obzirom da smo grupa s posebnim potrebama, dečko bi morao imati beneficirani staž i plaću. Volimo mi i zamjenske trenere. Obzirom da je naš postavio visoko ljestvicu, tu tešku ulogu zamjenskog trenera mogao je odraditi samo Jedan. Nikola. Čovjek nam je tokom jednom treninga zapamtio imena – helou! Zamjenski treneru, ako čitaš ovo, znaj da si nas stvarno “kupio”.

Tko bi rekao da ćemo se veseliti treninzima.

A škvadra? Ludilo! Pijemo pive poslije večernjih treninga, a poslije jutarnjih kave. Treniramo i kad je praznik. Telefon mi gori od whatsapp poruka, a tokom dana mi se dogodi da par sati ne pogledam svoj iphone, kad ono 254 poruke. Što zezancije, što recepata, što planiranja sljedećih utrka, ma čisto ludilo. Obzirom da su godišnji u tijeku, svi disciplinirano  trče po obali i redovito šalju izvještaje dok ih ostali bodre, čestitaju, tješe ako su se zbedirali jer “taj dan nije išlo”. Nakon dužinskih treninga međusobno si zahvaljujemo, šaljemo srca i ostale “love” emojije. Ako je netko predugo tih, prozivamo ga – da di si? Nosimo si snackove za poslije treninga (jučer je bio kuhani kukuruz na meniju). Uskoro ćemo i na piknik, a imamo i cilj, a on je od subote služben. Nama je to velika stvar.

Kada završi trening nitko ne ide doma.

Eto, tako smo trčanje pretvorili u ekipni sport. Timska varijanta individualne discipline. Emax verzija je čista ljubav.

 

Napisala: Dragana Dilparić, Trčaona Zagreb