Nikada, ama baš nikada nisam mislila da ću to reći, a još manje da ću to napisati, ali sada uistinu nemam izbora. Kako opisati nešto što se opisati ne da. Wings for Live World Run Zadar 2017. sa 8.000 sudionika. Utrka u kojoj su oni koji mogu trčali za one koji ne mogu, kako bi ozljede leđne moždine učinili izlječivima. Naime, startnine i donacije koje se ulažu u zakladu Wings for Life u trenutku dok ovo pišem premašile su svotu od 6,8  eura u 24 zemlje diljem svijeta i u stopostotnom iznosu financirat će obećavajuća istraživanja leđne moždine. Stoga, ne znam odakle bih počela. Bila su to dva izuzetno intenzivna dana u Zadru i premda nakon svega toga, i putovanja s Torpedo Runnersima, pokušavam posložiti dojmove nekako mi ne ide. Ne mogu vjerovati da je toliko toga stalo u samo dva dana. Toliko novih, izuzetnih ljudi; toliko pozitivne energije, sloge, zajedništva, hrabrosti, empatije, duhovne snage osoba s invaliditetom, smijeha, dobrih vibracije. Bio je to upravo onaj Cesarićev slap u kojemu je bila i moja mala kap. Ovo su bili Barbarini i moji prvi Wingsi i zato mi nemojte zamjeriti i pokušajte razumjeti trenutačnu potrebu da se pohvalim s njenih 8,5 istrčanih kilometara te Tanjinih, Vesninih i mojih 12 km. Ja sam kraljica. Tanja je kraljica… i Vesna… i Barbara… Zapravo, svi mi koji smo trčali i svi oni koji su uz nas gurali invalidska kolica su kraljice i kraljevi; svaki taj pojedinac koji je činio slap humanosti zaslužuje krunu – barem na jedan dan.

Danas me svi pitaju kako je bilo, a ja odgovaram uglavnom samo s jednom riječju- neopisivo. A tako zaista i jest. Ali to ne možete znati dok se ne nađete u Zadru i u masi ljudi koja je tekla ulicama toga grada. Godinama redovito trčim, ali dionice od pet ili šest kilometara i zato mi ni na kraj pameti nije bilo da ću doći do desetke, a kamoli istrčati ovih 12 km i to u sat i 18 minuta neprekidnog trčanja. A, možda i ne bih da pored mene nisu bile moje cure Vesna i Tanja koja je bila zadužena za praćenje tempa i da nisam znala da ova utrka ima cilj koji je ujedinio ljude diljem svijeta. Hladno i vjetrovito jutro nakon obilne kiše u podne je zamijenilo sunce, pa je start bio izuzetno naporan; bilo je sparno i teško se disalo sve dok nismo izišli iz grada. Prvih pet kilometara mislila sam da nećemo doći ni do šestog, ali kako je vrijeme odmicalo bivalo je sve lakše, a i bodrile smo se, okretale, tražile i zazivale jedna drugu, ako bi koja zapela u gužvi. Kad smo nakon sedmog, a potom desetog i jedanaestog kilometra vidjele da možemo još kraj se više nije nazirao. Sve dok se iza nas nisu oglasile sirene, a presretačko vozilo očitalo naš rezultat i to samo 50 metara prije 12. kilometra. I tu je za nas utrka završila. Na 12-om, a ne 17-om kilometru kako piše u objavi mog službenog rezultata. Vesni moram priznati da sam screenshot-ala taj rezultat i da ću ga upotrijebiti samo u nuždi, kako bih zlobnicima vadila mast. Naime, naše su startne brojeve očito zamijenili pri preuzimanju startnih paketa, pa je mene tako dopao Vesnin rezultat. Vjerujem da ćete se složiti da je sjajan, a meni ostaje nada da ću je brzo stići. Uostalom, to je ipak neki znak. Ništa se ne događa slučajno. Unatoč tomu, meni je i dalje, iako lošije, znatno draže moje perje. Snagu mi je sigurno dao i Red Bull kojemu ću ovih dana ipak uputiti i pisani prigovor, jer reklama, ako me sjećanje dobro služi, poručuje kako nam taj napitak daje krila. Na okrepnim stanicama ja sam ga pila, ali krila nije bilo nigdje. A već sam se zamišljala kako letim iznad svih trkača.

Za razliku od moje lingvističke, kod Marcelle kao profesorice matematike vidno je prevladavala logičko-matematička inteligencija, jer je, kao organizatorica putovanja, sve savršeno posložila, za što zaslužuje veliko hvala. Kao uostalom i Gordan koji je bio gotovo kao službeni fotograf svih nas, pa je zabilježio većinu toga, od čega nešto jest, a nešto i nije za javnost. Barbaru je pak toliko rastužila Gordanova tužna faca kad je shvatio da je u startnom paketu dobio preveliku majicu, pa nije odustala dok nije pronašla način kako je zamijeniti za odgovarajuću, s obzirom da je organizator po tom pitanju bio nemilosrdan. Na kraju je i uspjela, što meni nije nikakvo iznenađenje. U klinču Torpedo Runnersa i polaznica Trčaone Rijeka našli su se stand up komičar Šarić, kao i Mario Valentić kojemu smo poželjele izbrojati pločice, ali kao da nas je pročitao, pa se u zadnji trenutak uspio izvući. Smijeh me i sada hvata na Renatino trčanje za Indirinim kombijem nakon koncerta. Željeli smo samo jedan zajednički selfie, ali nas Indira, nažalost, nije doživjela, vjerojatno zato što smo joj u tom trenutku možda izgledali kao luđaci. A, mi smo se samo dobro zabavljali. I Barbara s Mihaelom i ekipom njene dobi, a posebice večer prije utrke.

 

Nakon večere u restoranu Bruschetta (toplo preporučam), odlično raspoloženi krenuli smo do obližnjeg hostela Three Corners (za svaku pohvalu), dakako, na spavanje, jer smo znali što nas sutra čeka. No, shvatili smo da se ljudi u mondenom kafiću neposredno uz hostel dobro zabavljaju, pa smo odlučili proviriti i vidjeti što se tu točno događa.  Zahvaljujući Ivani, ušle smo i izašle, kao kraljice. Sigurna sam da će se o tome još dugo pričati. Tu je bio i dio naše ekipe, pa smo im se pridružili. Band je svirao u živo i premda su oko nas bile dotjerane djevojke u štiklama i muškarci u fensi-šmensi odijelima, a mi u sportskoj odjeći i obući, to nas nimalo nije spriječilo da se zabavljamo. Sve se zahuktalo kad me konobar, noseći dva stolca preko nas, odvalio u glavu. No, vratio se i upitao može li se ispričati medicom. Naravno da sam potvrdno odgovorila, dodavši da to vrijedi, jedino ako medicu nosi i ostatku ekipe, pojašnjavajući mu da smo toliko povezani da, kad mene boli glava, boli i sve njih. I on je odgovorio:“Pošteno!“ I medica je stigla. Ples se nastavio, a briljirale su Sandra, Denisa, Branka, Barbara,… bilo nas je. A onda je Ivana došla na ideju da formiramo vlakić, što smo i napravile, plešući po cijelom lokalu. Iznenadili smo sve koji su se u tom trenutku tu našli (ali i sami sebe, jer je bilo spontano), ali smo očito bili odlični animatori, jer smo na akciju natjerali mnoge. Dok smo se vratili do stola, tamo nas je već čekala druga tura pića, a ubrzo potom stigla je i treća. Srećom, pa nas nije čekala nikakva doping kontrola, jer bi na njoj sve pale. Spektakularno ušle, a još spektakularnije izašle, uz pljesak i pozdrave ekipe u kafiću. Bile smo pune energije, dojmova cjelokupne organizacije ovog događaja i grada koji nas je prigrlio onako kako samo možete poželjeti. U sobi nas je bilo deset na jednu kupaonicu, no sve je savršeno funkcioniralo; bez nervoze. Dok se jedna tuširala, druga je koristila wc, a treća prala zube. Bila je to slika o kakvoj vjerojatno svaki muškarac sanja, ali ni jednom od njih pristup nije bio dopušten. Ali, od svake sam nešto naučila. Branka mi je pokazala duge rukave na skidanje za samo 20 kuna; Sandra sjajnu šiltericu koja će uz glavu prilijepiti i one najklempavije uši, tako da u svakom trenutku možete izgledati sexy; Marcella jednokratnu najlonsku kabanicu, zahvaljujući kojoj se nisam smrznula.

Bilo je toliko toga. Mnoge nisam spomenula, ali to nikako ne znači da mi nisu u mislima. Jednostavno, nemam toliko prostora za sve i već sada znam da kako će mi Tea (možda i sada u ponoć, dok ovo završavam) odgovoriti kako je tekst mrvicu predugačak. Ali, vjerujem da će za to imati razumijevanja. Dugačka je bila i rijeka ljudi u Zadru koji su na mene ostavili snažan dojam i koji su mi pokretačka snaga u vremenu koje slijedi. Jer, kad jednom počnete trčati i kad postavite cilj, tomu nema kraja. Iza svakog novopretrčanog kilometra novi je izazov. I nema stajanja. Jer, svi mi u svom životu imamo nekoga za koga trčimo i to uvijek otvorenoga i srca punog ljubavi. Upravo to je ona snaga kojoj smo u Zadru i mi svjedočili i bili njen dio; snaga koja nema granica.

P.S. Naravno da smo se sve četiri samo dan nakon Wingsa pojavile na treningu, ali ga (moram priznati, očekivano) nismo odradile, jer nas je trener Damir „potjerao“. Ponovio je da nam tijelo treba odmor, bez obzira što imamo osjećaj da možemo trčati. Morale smo doći, jer je u pitanju bilo onih Warholovih 15 minuta slave, a ekipa se potrudila da se osjećamo kao da smo osvojile zlatnu medalju na Olimpijadi. Hvala im na tome.

Napisala: Ljiljana Mamić, Rijeka