Nisam se dvoumila niti jedne sekunde. Istog trenutka kada sam vidjela prijave za 1. Krka polumaraton u Nacionalnom parku Krka, znala sam da idem. Odavno sam htjela posjetiti taj park i odlučila sam si ispuniti tu želju. Bila sam presretna kada sam doznala da ide i moja trkačka prijateljica Sandra Kimovec. Upornost i strast prema trčanju dokazale smo i tijekom kratkog godišnjeg odmora prošle godine kada smo se našle i u 7 ujutro napravile trening na otoku Visu. Dobro smo proučile stazu 1. Krka polumaratona. Spust i uspon kod kanjona rijeke Krke činili su nam se savladivima. Hrabre smo bile, to je sigurno. Organizator utrke nam je javio da će rano ujutro na dan utrke organizirani autobusi voziti iz Drniša, Skradina i Šibenika na startnu poziciju u Eko kampus Puljane te nakon ulaska u cilj amfiteatra Burnum i ručka u 14 sati natrag na te iste lokacije. Odlučile smo večer prije utrke otputovati prema startu najbližem gradu i odsjele u Drnišu, koji nam je ostao u lijepom sjećanju zbog gostoljubivosti mještana i umirujuće atmosfere.

Sljedećeg  prohladnog jutra u 7 sati organiziranim autobusom dolazimo u Eko centar Puljane kako bismo uzele startne brojeve i odradile zagrijavanje na vrijeme. Organizacija je bila izvrsna. Dočekali su nas nasmijani volonteri i startni paketi te predivan ambijent samog centra. Temperatura se brzo uspinjala i sve je upućivalo na sunčan dan preko 20 stupnjeva. Trkači su polako pristizali u sve većem broju i pozitivna sportska atmosfera iščekivanja utrke osjećala se u zraku.

Sandra i ja odradile smo vježbe zagrijavanja u opuštenoj atmosferi s jako dragim djelatnicima NP Krka, Doris Banić, sudionicom utrke na 5 km i Paškom Galićem, zaljubljenikom u trail trčanje i planine, kojem je ova utrka bila prvi polumaraton.

Suncem opijene i s veseljem dočekale smo start utrke zajedno s još 406 natjecatelja i krenule u avanturu otkrivanja intrigantnog krajolika Dalmatinske zagore i do tada neistražene trkačke staze. Oduševila su me pitoreskna sela Puljane, Nečuven, Čitluk te podrška mještana. Na svakoj od 6 okrjepnih stanica valovite staze uzela sam čašu vode i krišku naranče. Zvizdan mi je godio. U svojem malom trkačkom iskustvu naučila sam prihvatiti sve vremenske uvjete i prilagoditi se. Prije samog okretaja kod Oklaja na 11. kilometru, u mislima sam provjerila stanje tijela. Noge su bile lagane, ruke nisu bile napete, ritam trčanja mi je odgovarao, disanje je bilo uravnoteženo i sve je bilo kako treba. U želji da dam maksimum, znala sam da polumaratonska utrka sa samom sobom tek sada počinje. Sve do 18. kilometra letila sam netaknutom prirodom i vidjela mnoge trkače koji su zbog vrućine morali stati i napraviti kratke predahe. I tada se preda mnom otkrio prizor koji je za mene bio vrhunac doživljaja. S moje desne strane ukazao se dramatičan i moćan kanjon rijeke Krke. Uistinu je na trenutak vrijeme stalo.

Veličanstven krajolik

Onda sam se pribrala, jer sam postala svjesna nizbrdice ispred mene. Primijenila sam sve što sam naučila u Trčaoni do tada. Nisam ubrzavala niti kočila, trčala sam u “leru”. Nogama sam što kraće dodirivala stazu i držala ih što dulje u zraku, kako bih se trčeći odmorila i bila spremna za uspon koji je slijedio. Dotrčavši do samog dna kanjona, ugledala sam mnoge trkače kako hodaju na usponu.. Pa ne može biti tako teško, pomislila sam odlučno. I već na samom početku uspona noge su stale. Što me sve naučio Tom? Što bi sada Maja napravila? Što me savjetovao Marko kada smo na zadnjem treningu pričali o ovom dijelu staze? OK Katarina, skrati korak, povećaj kadencu, nagni tijelo naprijed, upri!!!! U tri sam navrata pokušala pretrčati uspon i svaki put nakon nekoliko metara zastala. Zadivljeno sam promatrala trkačke pokrete rijetkih trkača i trkačica koje sam vidjela da su uspjeli pretrčati uspon. Malo više od kilometra žustro sam hodala kao i velika većina oko mene te istovremeno mislila na sve treninge traila s kojih sam u posljednje vrijeme morala izostati zbog nedavne upale Ahilove pete. Propušteni trening se, osim ako ga sami ne odradimo, ne može nadoknaditi.

Umorne i zadovoljne nakon utrke. Vračamo se i iduće godine!

Nakon uspona otrčala sam još dva kilometra najjače što sam mogla u tom trenutku, prošavši pokraj impresivnih ostataka lukova zapovjedne zgrade starorimskog vojnog logora te utrčala u cilj Burnum amfiteatra. Kada smo se Sandra i ja pronašle na cilju,  odmah smo potražile malo hlada i nekoliko se minute smijale od čiste sreće i zadovoljstva. Uspjele smo! Uspjele smo ostvariti svoj cilj!! Moj rezultat 2:01:28 slabiji je od onoga koji sam htjela ostvariti. Drugi put će biti bolji. Čestitke pobjednicima utrke i velika hvala nesebičnim volonterima.

Polumaraton utrka u Nacionalnom parku Krka besprijekorno je organizirana, u čarobnoj prirodi i djelomično zahtjevna zbog uspona na 19. kilometru. Taj se uspon može savladati, ali je potrebna ozbiljna priprema. Iskreno se nadam da organizatori neće mijenjati taj dio staze. Ja ću se sljedeće godine vratiti na Krka polumaraton, između ostalog, baš zbog toga uzbudljivog 19. kilometra, koji želim pretrčati u cijelosti. A do tada, natrag na treninge i obavezno vježbe snage. Sljedeći izazov čeka nas u Zadru. Humanitarna Utrka Wings for life u Zadru samo što nije počela.

Napisala: Katarina Bekavac, Trčaona klub

Podijeli tekst na društvenim mrežama: