Tko je izmislio društvene mreže i svu tu silnu tehnologiju da se možemo u sekundi dogovoriti i organizirati za utrku koja je za par dana? I ništa nije problem, za sve postoji rješenje i uvijek netko nekoga može odvesti, nekome posuditi nešto. Oni koji ne mogu trčati idu navijati, čuvaju nam stvari, fotkaju… Onda još kad se ekipa počne nabrijavati i za čas padne dogovor, prijava, uplata i deal tko ide s autom, tko koga vozi i tko plaća pivu. Zapravo, skužila sam da bi najradije samo trčala. Mislim da trebam pomoć! Doktore (ili Lastane), jesam li ja normalna?

Trčaona klub ekipa!

Što je to što nas gura? TO osjećam i vidim sve dublje i dublje, a bogme i sve dalje. Samo čekam prijedlog da idemo na neku utrku van Hrvatske, ali ipak malo dalje od Ljubljane. Buba bačena! Prijatelji me zezaju da me više ni ne vide, osim u prolazu dok slučajno nalete na mene (u trku). Ali, kažu da zato vide objave na društvenim mrežama koje su naravno skoro sve na temu trčanja. Na babinjake ne mogu jer baš taj dan imam trening. Vikendom ne mogu jer baš tu subotu imam utrku. Od 10 ponuđenih utrka ja idem na 15. Išla bi na sve jer sve su mi zanimljive, ali zna se dogoditi da se neke održavaju isti dan, pa bih se trebala teleportirati. Ima ih užasno puno, samo izviru i prava su epidemija. Pa pobogu, zar su svi počeli trčati? Imam osjećaj da će se i Kolinda došla upisati u klub. Osjećam se kao pripadnik neke sekte ili se to meni ipak samo čini jer trenutno samo trčim i živim.

Iskreno ću vam reći – meni je to super i baš me briga kaj drugi misle! Upoznala sam brdo fenomelanih ljudi. Nikad nitko nije spomenuo teške teme, ne daj Bože politiku (zato predsjednicu ne primamo u klub), probleme na poslu, istanbulsku konvenciju i dr. gluposti, samo čista pozitiva i zafrkancija. Ali pričati o trčanju, utrkama koje su u planu, doživljajima s utrka, tenisicama, čarapama, Garminu ili Suunto-u, vježbama snage, uzbrdicama, nizbrdicama, kadenci, km, pace-u, Stravi…to su neiscrpne teme. A prije godinu dana nisam o tome skoro ništa znala, osim što sam imala dobu volju naučiti (pravilno) trčati. Kako čovjek brzo padne pod utjecaj mase.

Trail utrka? Može!

I tako malo po malo shvatim kako skoro svaki dan imam neku trkačku obavezu. Osim Trčaone, ugurala sam i Kros ligu u Maksimiru, pa trail trening ili neku utrku subotom, vježbe snage ponedjeljkom poslije treninga. Svaki dan osim nedjelje. Nedjelja je dan za odmor, a ja imam osjećaj kao da nisam trčala tjedan dana. Lastane (ili doktore), pomozi! Čak sam se uspjela i predozirati utrkama! Prijavila sam se par tjedana ranije na utrku Turopoljski polumaraton na 5 km koja je padala u subotu, u ponedjeljak odradila redovni trening u klubu, već u utorak odrađivanje jedne otkazane utrke Kros lige na 5 km, u srijedu utrka Trčaone na 5 km, četvrtak Kros liga 5 km. U petak – upala pokosnice, masaža, deep relief, magnezij i peglaj dalje…

Super mi je kad se raštrkamo po utrkama vikendom, pa se javljamo s rezultatima, dojmovima fotkama, kako je bilo. Tako me naša draga trenerica Maja koštala živaca na Ultra trail utrci 100 milja Istre. 🙂 Druge godine ćemo ići s njom da ju navigamo, a tko zna možda i nas pripremi za onu najkraću Yellow stazu na 41 kilometar. Nakon svega izrečenog mogu još dodati kako  potajno priželjkujem istrčati svoj prvi maraton. Uh, kako bi mi to dobro sjelo, kao kruna svega što sam do sada uspjel. Mogu malo maštati, zar ne jer trčim sve više, sve brže, sve dalje. Živim zdravije, jedem zdravije, upoznajem ljude, smijem se, trčim u prirodi na svježem zraku, gubim se na trail utrkama i osvajam medalje u kategorijama. Meni se život promijenio iz temelja zahvaljujući bežanju. Dođe mi ponekad da raširim ruke i tako trčim. Sretna, nasmijana, zadovoljna i zahvalna na svakom istrčanom koraku. Ljudi samo bežite, to vam je tak super!!! 🙂

Kad bi barem moja prva medalja dobila društvo ove godine, ali za istrčani maraton. Kad nešto jako želiš…

P.S. Jako se veselim Wingsima – sudjeluje nas 8.500, što trkača, što sudionika u kolicima. Impresivno, zar ne? I opet naš mali veseli autobus kreće u novu avanturu. Nakon toga bliže se i Plitvice i moj treći polumaraton, a onda…

Napisala: Višnja Kovačić, Trčaona klub

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: