Još u ožujku, kada su Bojana i Damir najavljivali lipanjsku utrku u Fužinama, mnogima su se najavljeni kilometri činili nemogućom misijom, s obzirom na relativno kratko vrijeme priprema. A ipak… u međuvremenu smo Vesna, Ivana, Tanja i ja prošle 18 km traila na Risnjaku, 11 km Dvigradtreka, a o bicikliranju, planinarenju i plivanju u samo jednom danu da ne govorim. Onog trenutka kada smo se okupili u Trčaoni, nismo ni slutili koliko ćemo se zbližiti, kakve nas avanture čekaju i da nećemo moći prestati trčati.

S obzirom da sam se baš u tjednu fužinarske utrke odlučila za ličilačke radove u stanu, treninge sam prepustila Barbari, kako bih nadzirala majstore koji kao da su jedva čekali da skrenem pogled kako bi  što lakše posao priveli kraju. U takvim situacijama shvatite da u vama spava kobra i da je površnost i neodgovornost mogu probuditi i pokrenuti lavinu otrova. I baš u trenutku kada je ta kobrica opet zakunjala, Barbara se vratila s treninga, donoseći mi žutu majicu Trčaone za Fužine. Sve je bilo dobro dok je nisam obukla i shvatila da je dva broja veća i da nisam seksi. Tko god ju je dizajnirao, ne može dobiti prolaznu ocjenu. Čak naprotiv; trebao bi se iskupiti, zbog duševnih boli izazvanih njenim odijevanjem, s čim smo se složili apsolutno svi, uključujući i muški dio ekipe. I eto ti panike! Kako ću u tome na utrku?! Izgledam kao da sam na sebe navukla vreću. Mobitel u ruke i otipkah poruku Adžagi od kojega se, iako jadan nije kriv, tražila veličina S. I baš sam njega zatekla prilikom podizanja startnih paketa. Sjedio je na ulazu Atletskog kluba Kvarner i stoički podnosio njurganje svih nas, zbog majica, zbrke oko plaćanja članarine i razloga zbog kojih neki nisu bili na popisu trkača. Vidno umoran i mene je upitao što s mojom nije u redu, na što sam odgovorila da nije seksi, već da je demotivirajuća te da će to nedvojbeno utjecati na moj krajnji rezultat. I verbalno i neverbalno dala sam sve od sebe kako bi me shvatio. Podržana od strane ženskog dijela okupljenih na tom mjestu, dobila sam odgovor kakav sam očekivala i mirno odšetala doma.

Trčaona Rijeka u Fužinama

Iako nekima među nama to nije bila prva utrka, adrenalinska groznica zahvatila je sve nas obojene u žuto. Srećom, pa se Sunce bar malo skrilo iza oblaka, a i puhalo je, pa je u takvim okolnostima bilo lakše trčati. Barbara je odbila da trčimo zajedno, „kako joj ne bih stvarala pritisak“. Zažutili smo središte Fužina, iščekujući, ponajprije zagrijavanje, a potom i start utrke. Na “Duele corazon” Enrique Iglesiasa Bojana je zaplesala salsu portorikanu, u čemu sam joj se s veseljem pridružila. Iako do tada nisam znala da dijelimo istu strast, sinkronizirano smo zaplesale, uživajući u ritmu koji je bio idealan za tu prigodu. Obje Sandre bile su prilično nabrijane, kao i mnogi drugi kojima je to bila prva službena utrka. Bila je to pozitivna napetost, tim više što su nas naši treneri pripremili i psihički i fizički. Nakon kastavskih uzbrdica i dionica koje su nam vidno uništile tek kupljene tenisice za šumske putove, trasa u Fužinama bila je prava sitnica. A tako je i bilo. Slijedeći upute Bojane i Damira koji su, svaki u svojoj grupi, poticali one najbrže, kao i one u pozadini, trčkarajući ispred nas naprijed-nazad, redali smo kilometre i približavali se cilju. Putem smo mijenjali i svoje „trkačke partnere“, pa su me dva kilometra prije cilja sustigli Igor i Želimir. Moram priznati da sam se tomu baš razveselila, jer sam vizualizirala sliku ulaska u start, na kojoj sam u sredini, između njih dvojice. I to mi se baš svidjelo, pa sam to onda i naglas s njima podijelila. Želimir se složio da tako i napravimo, dok je Igorova reakcija izostala. Samo desetak sekundi poslije, Igor je ubrzao i odmakao se od nas nekih 30-ak metara. Srećom pa nitko nije fotografirao izraz mog lica u tom trenutku. Mješavina iznenađenja i razočarenja, s upitnikom iznad glave. Na moj poticaj, Želimir prokomentira “izdajica”, čemu sam se pridružila epitetima koje nikako ne bi bilo primjereno iznositi u ovom tekstu. No, na 50-ak metara prije ulaska u cilj posramila sam se. Naime, Igor je zastao, pričekao nas i utrku završio baš onako kako sam i poželjela. Stoga je isprika bila neizostavna. Utrka je nekako brzo završila. Bila je gotovo identična našem treningu, a možda čak i mrvicu lakša, zbog pretežito ravnog terena, s tom razlikom što smo ovaj put dobili i medalju. Na cilju sam 11 minuta čekala Barbaru, znatiželjno ispitujući je li i koliko hodala, što je negirala, uspješno me zaobilazeći i hitajući u zagrljaj svima koji su utrku završili.

Želimir, Igor i ja 🙂

Onaj najbolji dio, na Želimirovu inicijativu, uslijedio je tek nakon utrke. Okupirali smo cijeli restoran – Volta je bila naša, zajedno sa živom glazbom, a ugođaj za pamćenje. Osim izvrsne hrane, bilo je tu pjesme, plesa, anegdota, salve smijeha i neizmjerno puno pozitivne energije. I baš kad smo mislili da je kraj, nije bio. Završetkom fešte u Volti naš omiljeni par Bojana-Bukša predložio je da svi mi koji smo ostali do kraja (a bilo nas je oko 15) idemo k njima na palačinke. U vežičkom stanu Bojana je pripremila smjesu i istodobno na štednjaku pekla palačinke u tri tave. Uslijedile su kombinacije nutella-domaći džem od drenjule i svježi sir-vrhnje, kao i mnoge druge, zbog kojih bi sigurno dobili negativnu ocjenu naše nutricionistice. A na predavanju smo pokazali baš zavidno znanje iz područja zdrave prehrane. Pritom nećemo spominjati sve one litre muškata koje je Bukša tom prilikom otvorio uz glazbu na koju su neki i zaplesali i tijekom zabave čiji sadržaj, naravno, nećemo prepričavati.

Trenerica Bojana i palačinke

Sva ta intenzivna događanja, zbližavanje s ljudima s kojima sam dijelila strast prema trčanju, dovela su do toga da mi je sve teže pisati, jer je svaki pojedinac iz naše skupine zaslužio da ga se spomene; svaki je na svoj način pridonosio sjajnoj atmosferi kojom je bila obilježena ova utrka i ono što je uslijedilo poslije – Ines, obje Sandre, Iva Nimac koja bi svojim širokim osmijehom sve zarazila, Nataša, Miodrag,… Nedostajala mi je Ivana… i Tanja… bile su na odmoru i žao mi je što nisu bile s nama.

Nerijetko slušam o tome kako su se ljudi udaljili jedni od drugih, kako se više ne druže kao prije, tražeći razne izgovore; od nedostatka novca, vremena, pa nadalje. Svi mi tijekom ova četiri mjeseca druženja u Trčaoni dokaz smo da nas male stvari čine sretnima i da, ukoliko ima samo malo volje, ima i načina kako vlastiti osjećaj zadovoljstva podići na visoku razinu. Utrka u Fužinama je iza nas, kao i brojni pretrčani kilometri, ali ono što ostaje je puno različitih, ali dobrih, vedrih i optimističnih ljudi koji združeni isijavaju ogromnu količinu pozitivne energije. A, upravo to danas nam je najviše potrebno kako bi što lakše ispunjavali sve poslovne i privatne obveze… svaki put iznova se veseleći novom susretu.

Piše: Ljiljana Mamić