Ako kažemo da je horoskopski blizanac, desetak kilometara udaljen od Rijeke te smješten na 365 metara visokom brijegu s kojega mnogi vidikovci omogućuju pogled na gotovo cijeli Kvarnerski zaljev i da svojim šarmom, šumskim šetnicama, izvrsnim restoranima i bogatom kulturno-povijesnom baštinom mami brojne posjetitelje, lako je pogoditi da je riječ o Kastvu; gradiću u kojemu su svake subote tenisice nedvojbeno najbrojnija obuća i to ne samo zbog polaznika Trčaone, već i mnogih drugih rekreativaca kojima je Crekvina okupljalište i polazna točka s koje se ulazi u kastavsku šumu i na šetnice. No, uvijek se pitam znaju li uopće svi oni koji su prošli i danas prolaze pored Crekvine, što na čakavskom znači „velika crkva“, da je riječ o ostacima velikog zdanja crkve Marijina Uznesenja koju su u 18. stoljeću gradili Isusovci, no još uvijek nije pouzdano utvrđeno je li ona ikad dovršena. Legenda kaže da je rušenje crkve uzrokovala jedna udovica, majka četvero djece, koju gospodari nisu htjeli poštedjeti prisilne radne obveze na feudalnom imanju. Navodno je crkvu, odmah po dovršetku izgradnje, srušilo udovičino prokletstvo te su do danas ostali sačuvani samo sjeverni zid i svetište, koji čine idealnu prirodnu kulisu brojnim kulturnim događanjima, a posebice tijekom ljetnih mjeseci.

 

Kastav se svrstava među rijetke gradove iz čijeg se gotovo samog središta ulazi u šume Loza i Lužina, gdje su uređene tri šetnice, omiljena mjesta brojnih šetača i trkača, idealne za iskusnije sportaše, ali i rekreativce. Upravo je u kastavskoj šumi do prije nekoliko godina završavao Europski pješački put E-6 koji je od dalekog Baltika do Jadranskog mora slijedio trasu antičkog jantarskog puta. Puno je toga što bi još mogli ispričati o ovom gradiću čija je stara gradska jezgra opasana srednjovjekovnim gradskim zidom s devet kula i predstavlja pravu poslasticu za ljubitelje arhitekture, ali… nekom drugom prilikom.

 

Geografski položaj, netaknuta priroda i energije koje proizlaze iz prošlosti i sadašnjosti ovoga grada smiruju i duh i tijelo te daju snagu. No, mnogi među nama to još uvijek nisu spoznali, jer su se naši treneri Bojana i Damir potrudili da, prije svega, upoznamo i onu težu stranu kastavske šume, točnije uzbrdicu koja nam je trenutačno najveći izazov. „Skrati korak, radi rukama, fokusiraj se na disanje, pomalo…“, ponavlja Damir dok se penjemo, a sama imam osjećaj kako se penjanjem ta uzbrdica nekako produžava i nema joj kraja. Naše disanje tim putem nadglasava čak i drobljenje kamenja pod nogama. Iako svi mi svakim novim treningom pomičemo vlastite granice, dajući najbolje od sebe, ponekad posustanemo… ali samo nakratko. Upravo tada najviše dolaze do izražaja snaga i moć grupe, jer jedni „vučemo“ druge. Iako se nikad ne predajem, na toj sam uzbrdici stala, samo dva koraka, jer me već na trećem prenuo Damirov glas: “Kreni…sitnim koracima…radi rukama… ti to možeš“. Nemam pojma odakle sam izvukla snagu, ali nastavila sam trčati i tako se popela do vrha. Ne znam je li to bilo zbog srama što ni samoj sebi nisam htjela priznati da mi je zaista bilo teško, ili zato što me poticao čovjek koji se svrstava među legende obrane Vukovara, koji o sebi baš nikada ne govori, a ja sam o njemu ipak puno znala, ili je u pitanju nešto treće. Ma, nebitno! Važno je samo da sam se pokrenula, kao i mnogi drugi koji su bili na rubu snaga. Jer, kako je rekao Picasso “Tko hoće nešto učiniti, nađe način, a tko neće, nađe opravdanje”. A pale su mi na pamet i riječi Francisa Bacona „kako se do velikih visina uspinjemo zavojitim stubama“.

 

Moći istrčati polumaraton sada mi zvuči tako prokleto dobro, a ujedno i toliko nevjerojatno da taj cilj izgovaram kad god imam priliku, ali uzbrdica me uvijek iznova poljulja i redovito se pitam hoću li to moći. No, odgovor mi daju svi oni koji me okružuju dok se penjemo; ljudi zajapurenih i znojnih lica koji podsjećaju da uspjeh nije samo u postizanju cilja, unatoč tomu što nas društvo uči da tako mislimo, već je uspjeh zapravo putovanje prema cilju. A na ovom našem putovanju je sjajna ekipa. Trenerica Bojana koja nas svaki put razgiba tako da nam aktivira svaki mišić u tijelu nikada, baš nikada ne skida osmijeh s lica, a njena pozitivna energija na sve nas prelazi poput domino efekta. Muči me samo što ne mogu zapamtiti imena, pa tako ne znam ni ime onog dečka o kojemu mi je pričala moja kći Barbara. Kad ju je tijekom trčanja zaboljelo koljeno, ozlijeđeno tijekom višegodišnjeg treniranja rukometa, stala je dok su ostali nastavili trčati. No, netko je ipak stao, okrenuo se prema njoj s pruženom rukom i riječima „ja ću ti pomoći; trčat ću s tobom“.

 

Istina je da svatko od nas može postići sve što želi, jer, kako reče Darwin “Vrh izgleda kao da para nebo, a put koji vodi do vrha nazvan je ustrajnošću“. No, jednako tako istina je da je sve puno lakše kada se ljudi udruže kao što smo se udružili mi u Trčaoni, podržavajući i motivirajući jedni druge.

Tako će biti i u subotu kada ćemo na novoj lokaciji, u Kostreni, biti podvrgnuti prvom testiranju i još jednom izazovu kojemu se, unatoč svemu, ipak veselimo, svjesni da je puno stepenica potrebno kako bi došli do vrha, ali i da je, kada si gore, pogled prekrasan.

Napisala: Ljiljana Mamić, Rijeka

Podijeli tekst na društvenim mrežama: