Drage moje trkačice i dragi moji trkači,

iza nas je naša prva službena utrka 🙂 Bravo za sve! Ponosna sam kako na sebe, tako i na svakog od vas ponaosob, jer bilo je pakleno. Sunce kao da se urotilo protiv nas, pa je upeklo od samoga jutra. Ne znam kako vama, ali ovaj put je prvi kilometar prošao u letu. Nevjerojatno je to koliko je olakšavajuća okolnost imati trenera ispred sebe koji diktira tempo. No, kako neprijatelj uvijek negdje vreba, naš Matej je ostao bez balona i nakon, ne znam ni sama kojeg kilometra nismo znali tko vodi, a tko ne. Gledala sam ljude oko sebe i vidjela sam da su svi, baš kao i ja, „krepani“. Gledala sam i one preko Save koji su ulazili u cilj, a ja sam još bila na okrijepi na 3 km i mislila sam si “eh da sam barem ja sada tamo”, ali do tamo je trebalo doći ako treba i četveronoške.

Na 4 km sam posustala. Ubio me tempo koji je povukao netko ispred mene i jednostavno sam pokleknula. Počela sam hodati, srce je htjelo dalje, ali su noge govorile “ne ideš ti nikamo” No, u jednom trenutku me “dignuo” trener Srećko koji je protrčao sa svojim cekačima pored mene i koji mi je rekao da izdržim još malo, jer sad ću imati vjetar u leđa i to će biti milina. Naravno, nisam dočekala taj vjetar, ali sam samoj sebi rekla “nećeš tu stati! Pokreni se” i mic po mic, stigla sam do cilja. Čak sam pred ciljem i prestigla jednu sutrkačicu, iako je na kraju ona završila ispred mene na ukupnoj listi, kako, zašto, kao da je bitno, ne trčim radi pozicije).

No, moram priznati da sam na kraju trke bila jako ljuta na sebe. Ne mogu vam objasniti kako sam jadna bila, jer sam si dopustila da prehodam jedan dio staze. Ubio me prebrzi tempo koji mi je bio nametnut. Netko će reći “hodala, ne hodala, došla si do cilja”, istina, ali nije to ono što sam htjela. Htjela sam na svom terenu, uz svoje sutrkače ostvariti što bolji rezultat, a ja sam dio hodala. Baš sam bila razočarana.

Na kraju, gledajući rezultate, otrčala sam svoj tempo (stotinku sekunde bolji tempo), ali ako se uzme činjenica da sam sigurno jedno 300m hodala, onda zamislite koliki mi je stvarni tempo bio. Iznad mojih mogućnosti.

Nažalost moj kapacitet pluća, a i moje tijelo ne može kontinuirano trčati taj brzi tempo. Lako je to na treningu kad radimo fartlek (valjda sam dobro napisala ) pa trčiš 4 minute sporo, 2 brzo, a puno teže je konstantno vući taj visoki tempo. I zato sam ljuta na sebe jer sam si dopustila da me povuku. Ali treneri su nam uvijek govorili “kada gubiš snagu, prati tempo onoga ispred sebe i bit će lakše”..i ja sam pratila tempo onoga ispred sebe, ne računajući da je taj punoooooo brži od mene. I eto, dogodilo se što se dogodilo. Nije smak svijeta, bit će još utrka. Kažu čeka nas 10km. Tko čeka dočeka ili ostari čekajući. U ovoj sad poziciji ne bih se kladila na istrčanih 10 km, a polumaraton se čini kao dobar vic ali, budimo realni, nisam vjerovala ni da ćemo otrčati 5km pa smo ih otrčali.

Uspjet ćemo mi to sve, zajedno. I treba vjerovati u sebe, iako se to čini teško u nekim situacijama. I drage sutrkačice i dragi sutrkači, trebamo se držati zajedno, jer u grupi je uvijek lakše. I trebamo biti svi za jednog, jedan za sve i veseliti se tuđem uspjehu jednako kao i vlastitom. Jer danas je taj netko ispred nas, a sutra ćete možda vi biti ispred njega. I uvijek se morate smijati, jer nikada ne znate gdje neki paparazzo vreba 🙂

Do sljedećeg treninga i sljedeće utrke srdačno vas pozdravljam.

Napisala: Tajana Kramar Šandl, Trčaona Zagreb