Helou svima!

Da, da znam, predugo nisam pisala. Ako se sjećate kad sam zadnji put pisala – mala od Španjolske – sigurno ste svi s nestrpljenjem iščekivali moj sljedeći tekst. 🙂 Još sam davno odlučila da ću sljedeći tekst napisati nakon prve naše utrke jer ću biti puna euforije, dojmova i htjet ću podijeliti s vama svoja iskustva. I s nestrpljenjem sam ju čekala jer ipak je to 5 kilometara. Bila na predavanju o hidraciji, dobila svoj broj i danima pokušavala zaista smisliti 198 razloga zašto volim trčanje. Popis ću vam podijeliti na kraju škole. Zapravo, mislim da bismo trebali napraviti otvoreni popis na koji bi svatko napisao svoje razloge zašto voli trčanje. Skupilo bi ih se mnogo, sigurna sam. Koliko god sam bila u veselom iščekivanju dana utrke, ćorak. Izjalovili su se neki planovi, sudar svjetova, izvanzemaljci napadaju i ništa od moje utrke. To me obeshrabrilo jer sam željela vidjeti svoj napredak, ali i napredak grupe, osjetiti puno ljudi, imati iskustvo prve istrčane trke. Iskustvo još čekam, a do tada da podijelim s vama što se sve događalo u međuvremenu. Puno toga.

Prvo – kupila sam svoje prve PRAVE tenisice za trčanje. Ne iz Decathlona. Prave pravcate Brooksice, ni manje ni više. Razbila sam misterij potrage za pravim trkaćim tenisicama, dekodirala tajnu izbora savršenog para, proniknula u dubine filozofije o debljini pete, materijalu od kojih je izrađen uložak, džonu koji je prilagodljiv svakom terenu i obliku mog stopala. Hvala treneru koji radi u Jomi u Dubravi jer bih bez njega iz dućana vjerojatno izašla u kopačkama po svoj prilici ili s palicom za hokej. Pomogao mi je izabrati boju, naravno. Tako da znam upariti majicu, gumicu za kosu i lak za nokte (fuksija je in ako nekoga zanima). Da ne kažem kako sam ih probavala gledajući se u ogledalo odmjeravajući kako mi stoje jer kako se drugačije kupuju tenisice za trčanje!? Sve dok mi moj osobni šoping savjetnik nije predložio da možda probam i trčati u njima? Pa sam trčala po dućanu i svidjele su mi se. Osjećala sam se kao Pepeljuga kad je našla pravu cipelu samo što njezine nisu fuksija boje. Nove tenke su me ohrabrile za nastavak treninga što me jako veseli.

Drugo – nije mi ni u jednom trenu palo na pamet odustati, iako sam zbog kašnjenja s plaćanjem dobila mejlom anketu o razlozima odustajanja na koji sam panično odgovorila NEEEE, ja nisam odustala, to je zabuna vratite me pliiiiz! I još uvijek sam tu i  drago mi je da jesam. Svakim danom sve više i više. Znam da sve priče polaznika koji ostanu do kraja vjerojatno postanu iste, svi se oduševe trčanjem, trčanje im promijeni život, nađu nove prijatelje, probaju nešto novo…e pa i meni je tako! Oduševljena sam trčanjem, trčanje mi je pomoglo da unesem druge dugoočekivane promjene u svoj život,  našla sam nove prijatelje (slavnu trojku 🙂 ), probala sam nove stvari. Jedna od promjena koju sam dugo htjela napraviti jest promjena načina prehrane. Imala sam zanimljiv ishod testa na intoleranciju hrane prije tri godine i nije mi se bilo lako priviknuti na novi režim. Nakon nekog vremena sam odustala, ali trčanje me potaknulo da počnem ispočetka te da izbacim iz prehrane namirnice koje mi smetaju i zamijenim ih alternativom. Naravno, osjećam se puno bolje, zdravije, bolje spavam i odmornija sam. Ako trčim nema smisla da se nezdravo hranim. Moram zdravo jesti, to ide u paketu. Ponekad se još uvijek mučim, ali osjećam puno dobrobiti. I to me jako također jako veseli.

Treće – nisam još kupila sat, ali sam instalirala aplikaciju na mobitelu. Runtastic. Tako da mi trčanje bude funtastic. Dogodilo se da sam nekoliko dužinskih petaka morala sama otrčati. Što sam i učinila, ali nakon dugih i teških borbi sama sa sobom, budilicom i s onim glasićem koji ti ne da mira pa se na kraju ustaneš ranije i otrčiš sama sat vremena. SAT VREMENA. Mogla bih si to doživotno ponavljati jer sve duže od 10 minuta trčanja bez prekida meni je ispunjenje cilja zašto sam upisala školu trčanja na prvom mjestu. Cijeli dan sam si ponavljala da sam istrčala sat vremena i to sama. Stvarno nisam mogla vjerovati, valjda još ne vjerujem. Ni nakon 9 km od prošlog petka, nisam mislila da će se ovo ikada dogoditi. Svim prijateljima sam već dosadila sa svojim neukrotivim oduševljenjem da ja trčim. I to me jako veseli!

Četvrto – zavoljela sam ponedjeljak. Tad su najlakši treninzi.  I srijedu jer tad idemo na pivo. I petak jer trčim i ne vjerujem da se minutaža povećava pa mi se čini kao da sam u nekom filmu. Dobro, srijede se uvijek pribojavam zbog tempa jer je već nekoliko srijeda bilo drž’ ne daj. Evo na primjer danas, srijeda, najteži trening u povijesti Trčaone 2017.. Odmah sam na početku, već u prvoj seriji, osjetila da je tempo brži i pitala se hoću li izdržati svih šest kilometara. Bilo je gusto. Drugi kilometar mi je bio odlučujući, i treći isto i četvrti i peti i šesti. Sa svakim sam se korakom borila da nastavim. Kao i svi ostali jer nitko baš nije pričao, neki su stali, neki propustili seriju pa se uključili, neki usporili. Jako mi je bilo teško i ne znam kako sam uopće uspjela do kraja istrčati. Zadnji kilometar sam opasno ostajala bez zraka, počelo mi se vrtjeti i mislila sam da ću stati sa strane i povraćati. Ali onda me dobra trenerova ruka malo pogurala s leđa, pomogla mi da izvučem još 200m i pokazala mi da mogu i onda kad mislim da ne mogu. Kako je to bilo dobro, osjetiti podršku, a mislila sam stati! Hvala, Matej! Puno mi je značilo, nemaš pojma koliko. Zato čestitam svojoj grupi, uspjeli smo. Bravo svima! Pih, petak je mačji kašalj nakon ovoga. Progutat ćemo desetku za doručak!

Peto – napokon imamo whatsapp grupu! Malu, ali slatku. Koliko stvari koje su mi se činile nemogućim sada više tako ne izgledaju. Tako se ja osjećam, sretna kao malo dijete. Vjerujem da ste do sad primijetili da me puno stvari u Trčaoni veseli i čini sretnom. I zato kažem dosta, Trčaona! Ne mogu više primiti, već sam puna! Barem za sada. Zavoljela sam trčanje, zavoljela sam ljude, nasip, zalazak sunca s mosta, tuširanje nakon treninga (ili ipak pivo nakon treninga). Na početku škole pitala sam se kako ću izdržati tri dana tjedno po sat vremena. Činilo mi se puno. Mislila sam da neću moći pratiti taj tempo, a sada nedjeljom imam apstinencijsku krizu i ne mogu dočekati ponedjeljak. Što se trening bliži, raste euforija. Kad sam na treningu, svijet stane. Skratila sam godišnji da ne propustim puno.

Stvarno Trčaona, prešla si sve granice.

The obsession with running is really an obsession with the potential for more and more life.
– George Sheehan –

Napisala: Tea Sesar, Trčaona Zagreb