Zagrebački noćni cener je zaista posebna utrka. Mene je bacila u trans, ove godine kao sudionika, a prošle kao navijača. To bi trebalo objasniti kako je moguće istrčati tempom 5:11, odnosno ispod 52 minute, iako mi je svaki rezultat oko 60 min veliki uspjeh, a tempo 6:00 trenutni domet. Dužinski treninzi bili su nam još sporiji, a opet zahtjevni i bez uloženog napora teško bi ih odradili. Barem mi trkački školarci. Tajna je vjerojatno u toj pozitivnoj atmosferi.

Ja sam je osjetio i počela je djelovati na mene već kod podizanja startnog broja. Poraslo je uzbuđenje na vrhu nebodera, okružen vedrim i raspoloženim ljudima, pozitivi. Svatko je svakome poželio sreću na utrci. Vikend pun obaveza, no u podsvijesti tinjala je nestrpljivost i neka ugodna vibracija, želja za dobrim nastupom, onim posljednjim u sklopu škole trčanja. Bez trenera, individualno i samostalno, kako nam je rečeno, poput maturalnog ispita. Trčati s nekim, u grupi ili sam, dolazile su mi ali i prolazile misli. No, nisam se opterećivao ničime. Svjestan da mogu otrčati 10 km, unutar jednog sata i pri tom uživati, družiti se, upijati atmosferu i zajedničku energiju 2500 trkača. Prepustiti se trenutku i atmosferi.

Ulazak u cilj Zagrebačkog noćnog cenera

Dolaskom na Zrinjevac osjećaj uzbuđenja počeo se pretvarati u nešto još više, nešto nedokučivo i teško za objasniti. Unutarnji žar, raspoloženje, ono što znamo nazvati „nabrijanost“. I vjerojatno je to zarazna pojava jer primijetio sam je tako kod gotovo svakog. Kavica u Teslinoj neposredno prije utrke, tik do mjesta gdje sam lani bio navijač, podsjetilo me na prošlogodišnji Cener, ludilo navijanja i trkače koji su letjeli pored nas. Tada je kiša lijevala kao iz kabla i promatrao sam ih sa divljenjem. Ove godine vrijeme savršeno. Lagana hladnoća tjera na kretanje, cupkanje. Susreti, zezanje, bodrenje, puno smijeha, fotkanje., zajedničko zagrijavanje i nestrpljivo očekivanje starta.

Ekipa prije starta

Poseban osjećaj je trčati gradskim ulicama, noću, pod uličnom rasvjetom i pored mnoštva navijača. Nisam razmišljao o tempu, bez sata, bez taktike, prepustio sam se trenutku i osjećaju, pustio tijelu da samo pokaže koliko može i želi. Poput igre, uživajući kao dječarac, počeo pretjecati sporije pazeći da nikome ne smetam, propuštao brže, dotaknuo svaku ispruženu navijačku ruku. Sve kao u nekom transu, isključen iz vanjskog svijeta. Poput Janice koja se lakoćom spuštala po stazi, Dražena koji je vozio slalom na košarkaškom terenu i igrao se pri tom, Santane koji u transu rastura na gitari, Tesle koji se čitav svoj život zabavljao munjama i strujom. Pročitao sam negdje da Michael Jordan na kraju utakmice nikad nije bio svjestan koliko je zabio koševa, nije ga ni zanimalo, jednostavno je utonuo u igru. Koš po koš i na kraju iznenađivao samoga sebe. Neumjesne usporedbe navodim samo radi poante. Korak po korak, krug po krug, tek na zadnjem kilometru sam čuo pored sebe da netko spominje tempo 5:10. Pomalo u nevjerici uletio sam u cilj i dalje u transu, pun snage i raspoloženja kao rijetko kada.

Nevjerojatna atmosfera

Uz već opisani korak po korak svakodnevnog napretka i stjecanje potrebne kondicije, za bolji rezultat potrebna je još i strast, uživanje, prepuštanje onom nedokučivom u nama i zaigranost, uz rad i ta lakoća življenja. U sportu i svemu ostalome. Tad se sve poklopi, sve nam ide od ruke i prepuni smo energije i životne radosti. Predivna utrka i ozračje, koju sam otrčao s velikim guštom, nadmašio rezultatom svako očekivanje, a na kraju od dojmova nisam mogao zaspati skoro pola noći. I ne osjetivši nimalo umora, upravo suprotno. Ta energija će me nositi još danima…

Napisao: Zoran Pajnić, Trčaona Zagreb