Motivacija

Naše tijelo funkcionira vrlo jednostavno. Ono upija ono što mu dajemo i prilagođava se. Tako sam ja svoje tijelo zadnjih godina (neću reći koliko je to zapravo godina u pitanju) sustavno prilagođavala tako da kada dođem s posla, skuham ručak, pojedem, sjednem (ok, legnem) na kaučić i gledam serije (ne, nužno turske). Moram priznati da je moje tijelo to zdušno i s veseljem prihvatilo i pratilo. Doduše, moj mozak bi tu i tamo dao neki signal u stilu „nije ti to baš dobro“, ali to je bio neki slabašan signal koji nije dolazio do moje svijesti.

I tako sve do jednog dana kada mi je liječnica rekla da bih zaista trebala učiniti nešto za svoje tijelo i da ovo što mu sada činim nikako nije dobro. Moja svijest je to teška srca prihvatila, uz velika interna prepucavanja. Tražila sam nešto što bi moglo zadovoljiti moju liječnicu (kretanje, zrak, sunce…) i moju svijest (kaučić, serije …), tj. pokušala sam pronaći nekakvu „aktivnost“ koja će odgovarati i mojoj liječnici (pa mi neće svaki puta prigovarati, jer se nisam pokrenula) i mojoj svijesti (naći ću nešto što ne iziskuje neke velike napore, a može proći kao fizička aktivnost). Bilo je svakakvih opcija i prijedloga, „znanstveno dokazanih činjenica i termina“ tipa lijenost je znak inteligencije, termin tjelovježba mislima mi se činio također jako zgodan ili negdje sam pročitala da efekt 1 čaše crnog vina može se usporediti s cijelim satom vježbanja u teretani i sl. (da, sve to postoji negdje na webu zapisano).  Zatim bilo je tu raznih molbi upućenih u svemir tipa „Boze molim te ako ne možeš meni dat’ da smršavim, daj onda da se moje prijateljice udebljaju“, pa tješenja tipa „izgubila bih koji kilogram, ali nisam navikla gubiti“.  Ništa nije pomoglo!

Nije mi preostalo ništa drugo nego pokrenuti se. I tako sam pronašla na internetu poziv od Trčaone i donijela sam odluku (#mojaodluka). Ne moram vam ni reći kako su me moji bližnji čudno gledali, u stilu „trčati možeš i oko kuće“ ili „zašto bi nekom plaćala da trčiš“. Izdržala sam i to i krenula sam hrabro u svoju misiju. Počela sam trčati u Trčaoni. Sada je prošlo dva mjeseca i želim napisati što sam to shvatila trčeći u Trčaoni. Došla sam do zaključka da nam za uspješno trčanje trebaju 3 stvari – motivacija i volja, dobri i iskusni treneri i na kraju rezultati kao savršeni krug.

Motivacija – glavni sastojak uspjeha!

Kao što sam na početku napisala naše tijelo funkcionira vrlo jednostavno i radi ono što mu kažeš. Stvarno je tako. Druga je stvar što tijelo puno veselije surađuje kada je u pitanju kaučić i serije u odnosu na trčanje. Kada je trčanje u pitanju ja sam u stalnim pregovorima sa svojim tijelom. Kao kad malom djetetu objašnjavate zašto treba jesti špinat, a ono uporno pokušava zaobići sve to što mu govorite i hoće po svom. Tako ja svom tijelu moram svaki puta na treningu „objašnjavati“ da ćemo se super osjećati kada trening završi bez obzira što nam je sad u ovom trenutku jaaaako teško i ne daaaa nam se i bole nas noge, kukovi, prepone, boli na sve i ono što nismo ni znali da imamo, ali malo, pomalo tijelo popušta (nije lako, ali ideee) i prilagođava se. No taman kad se prilagodi dobijemo novi raspored trčanja, novi tjedan kreće i sve ispočetka, nova minuta više, ali nedamo se jer bodre nas naši treneri i rezultati.

 

Treneri

Naši treneri Trčaone, Brankica i Damir,  su najbolji na svijetu (ne želim nikoga uvrijediti, ali zaista je to tako). Oni nisu samo treneri, vjerujte mi. Oni su prije svega ljudi što znači da razumiju kroz što prolazimo. Vrlo često su i liječnici i to raznih specijalnosti (fizijatri (stalno nam moraju pojašnjavat što je važno za naše tijelo i kako da se brinemo o njemu), internisti (moraju znati sve organe koje mi spominjemo, jer nas stalno nešto novo boli), psiholozi (u nekim „težim“ slučajevima i psihijatri), nutricionisti (jer stalno nešto zapitkujemo, što piti, što jesti….). Osim toga oni su i naše mame (jer su ponosni na nas i stalno nam to govore, tješe nas kad mislimo da nećemo uspjeti), a i tate (jer nas hrabre i daju nam PET svaki put kad odradimo nešto što je vrijedno toga). Naši treneri u Rijeci su i, vjerovali vi ili ne, prometnici (jer zaustavljaju promet kada naša šarena zmija pretrčava cestu i paze da smo svi na broju).

Naši treneri Damir i Branka.

Rezultati

Ako imate ove dvije prethodne stvari onda je ova treća prirodni slijed događaja koje smo započeli u našem prvom tjednu trčanja u Trčaoni. Borite se i natječete sami sa sobom. Nije važno jeste li na početku naše šarene zmije ili na njenom kraju. Važno je da trčite. I kada ne možete da ne klonete, nego izvučete iz sebe još nešto što do sada niste ni znali da imate.

Rezultati nisu najvažniji ali su svakako znak da ono što radimo ima smisla. Da smo se pokrenuli i da imamo razlog za nastaviti dalje, jer naši ciljevi se možda sada čine veliki i nedostižni, ali ako si redovit i uporan rezultati i ostvarenje cilja neće izostati.

Jedva čekam vidjeti gdje će me ova moja avantura s Trčaonom odvesti i do kuda ću stići. Zaista se nadam da će TO biti taj VEEEELIKIII POLUMARATON!!! Sretno svima koji su počeli i nadam se da se vidimo na jesen u Zagrebu svi zajedno. Pozdrav iz Rijeke.

 

Napisala: Sandra Grabar Blažević, Trčaona škola trčanja Rijeka

Podijeli tekst na društvenim mrežama: