Bok ekipa, evo mene opet!

Dakle, svi smo preživjeli ove mjesece trčanja! Svih kratkih i sada nama već smiješnih minuta do onih dužinskih/visinskih treninga na Platku, Kostreni, kastavskoj šumi, po uzbrdicama, nizbrdicama, po najvećim pljuskovima, vrućini, sparini i temperaturama od +35 Celzijevih stupnjeva. Da mi je netko prije samo par mjeseci rekao da ću krenuti trčati, a kamoli prijaviti se za polumaraton rekla bih mu da je lud ili da nije normalan.

Stvarno, tko bi rekao da ćemo u samo nekoliko mjeseci doći do forme da možemo istrčati polumaraton?! Tko?

Kada razgovaram sa ekipom iz školice, skužila sam da smo svi prestali govoriti rečenice tipa: „ako otrčimo polumaraton onda ćemo si govoriti Vi, dignut ćemo si spomenik“ i takve slične krilatice (okej, to sam većinom ja govorila i nekoliko ”paćenika” koji su razmišljali isto).

Sada više nitko ne sumnja da to nećemo moći i da je to neki veliki bauk! Ali kada stanemo i razmislimo malo, tih 21 km stvarno je puno za nas… Stvarno je! Ja osobno, a vjerujem i cijela naša ekipa Trčaone Rijeka, već je toliko opuštena i nitko niti ne razmišlja da to neće moći odraditi. Jedino je sada pitanje koliko će vremenski to trajati. Veseli me u cijeloj toj priči što znam da ćemo svi doći do cilja te da će i onaj najsporiji biti dočekan u cilju kao najveći pobjednik! Znam da ćemo svi imati ispunjena srca zadovoljstvom i našim uspjehom da smo napravili nešto veliko, da smo probili svoje granice, da smo napravili nešto ogromno za sebe i pokrenuli se.

Ja sam stvrano zavoljela trčanje, no prije nego sam krenula u Trčaonu, trčanje mi je bilo toliko mrsko jer trčanje je više od samog treninga i samog trčanja. Trčanje je ono kad probijaš granice vlastite fizičke izdržljivosti, a najviše psihičke. I to probijanje psihičkih granica je za mene bilo najteže. Sve psihičke krize na dužinama u početku sam jedva izdržavala. Baš su me znale pogađati, pogotovo još dok smo imali treninge na Kastvu pa bi me ”ulovilo” negdje na petom kilometru, taman kad počinje još jedna velika uzbrdica do famozne Breze. Onda bi me uvijek netko od mojih trkačkih kolega povukao sa riječima: ”Idemo, mi to možemo!” ili bi Branka čekala na vrhu i viknula:” Irena, vidi me gdje sam! Još malo pa si tu, budi ponosna na sebe”. Naravno, sve bih svece skinula dok bi tu krizu prebrodila i onda bi lagano i bez problema otrčala do kraja. Na kraju bi se sa smiješkom divila svom uspjehu i uspjehu svojih kolega do kuda smo stigli i kako smo to ”odvalili”. Damirov ”high five” na kraju svakog treninga mi je bio kao da primam medalju na kraju utrke.

Riječ ‘neopisivo’ dobila je novo značenje jer to zadovoljstvo nakon odrađenog treninga, ne bi se dalo riječima opisati.  Sva brda i doline, dužine i visine su svladane, prepreke prijeđene, psiha je ojačala i sada svi jedva čekamo nedjelju da istrčimo svoj prvi polumaraton u životu. Uzbuđenje je na vrhuncu, a mi smo spremni i znamo da ćemo istrčati to sa osmijehom jer trčanje je postalo čista uživancija, kako bi rekla Branka.

Pozdrav i čujemo se nakon šta se okitimo još jednom medaljom!

Irena Petričić

Podijeli tekst na društvenim mrežama: