Pozdrav svima koji čitaju,

Zašto uopće tipkam ovaj tekst? Kako je sve počelo za mene? Kako sam uopće saznao za Trčaonu? Većinu života sam bio u nogometu, dugih 15 godina. Iako sam volio taj sport, sve skupa mi se nije činilo baš pošteno. Nikad mi se nisu svidjele te priče o suđenju i pogreškama drugih pa zato nisi uspio. Nakon odustajanja od nogometa trudio sam se i dalje ostati fit i trenirati svašta po malo. Pronalazio sam razne programe na internetu, poput popularnog Insanity programa. Kada mi je to dosadilo, počeo sam voziti bicikl i tako se vrtio u krug. Kruženje je trajalo sve dok nisam krenuo s trčanjem jer trčanje je bilo ono u čemu sam se napokon pronašao.

Trčao sam obično sam ili sa svojim četveronožnim prijateljem i rijetko kada sam imao neko društvo. Jednostavno nije bilo zainteresiranih. Već stariji pas nažalost nije više mogao pratiti moj tempo i tako sam stekao naviku da jednostavno trčim potpuno sam. Da sam čekao nekog da mi se priključi, ne bi nikad počeo trčati. Dok trčim osjećam se slobodno i to je predobar osjećaj. Uživam! Na početku nisam trčao s ciljem, baš nikakvim, ali nakon što sam kupio sportski sat, i počeo pratiti različite parametre, intenzivnije sam istraživao mogućnost natjecanja. Pronašao sam plan priprema za polumaraton, slijepo sam ga slijedio iiiii naravno da to nije išlo.

Treniralo se i za vrijeme godišnjeg odmora, a fotka je poslana kao dokaz treneru. 🙂

Ovdje priča dobiva svoj zaokret. Sreća je htjela da upravo trener Trčaone Marko Bićanić (kojega poznajem jako dugo jer smo iz istog mjesta ) uskoči i odluči mi pomoći svojim savjetima. Iako nisam u Zagrebu, Rijeci ili Splitu, gdje se odvijaju grupni treninzi Trčaone, upisao sam se i odlučio uz pomoć savjeta trenera putem maila i poruka te njihovog plana i programa, doći do svog prvog polumaratona.

Trener Marko i ja na utrci u Đakovu

Uz potporu trenera Marka, njegove savjete, duge razgovore i motivaciju uspio sam istrčati moj prvi (neslužbeni) polumaraton. To znači da ga nisam trčao na utrci ali sam svejedno istrčao kilometre, uz 200 metara visinske razlike! Mislio sam kako se nikad neću prijaviti na službenu utrku jer mi nije bio cilj no trebao je samo mali poguranac da se prijavim na Đakovačku Božićnu utrku na 10 kilometara. Ono što sam tamo doživio zauvijek je promijenilo moj stav prema natjecanjima. Osjećaj sudjelovanja na utrci, pozitivna atmosfera, trkači oko mene i potpora sa svih strana čak i od nepoznatih osoba. Od tog trenutka sam znao – ovo je moja prva ali definitivno ne i posljednja utrka.

Rezultat prvog neslužbenog polumaratona.

Prije nego sam imao potporu Trčaone, bilo je tu svega. Treninga iznad mojih mogućnosti i forme, pretreniravanja, bolova …Trebao mi je netko stručan, netko tko zna kako pravilno trenirati i ovdje uskaču Trčaona i trener Marka.

Prošla su dva mjeseca od utrke i osjetno napredujem. Nema olovnih nogu kao prije jer treniram u skladu sa svojom trenutnom formom i napredujem stepenicu po stepenicu. Kad vas vidim (preko Facebooka) koliko uživate u treningu, žao mi je što ne mogu biti s vama i uz vaše trenere ali ono što želim da preuzmete iz ovog teksta je: budite sretni sto pored sebe imate osobe koje uživaju u tome da vas vode kroz sve čari i prepreke trčanja. Onima poput mene, koji nisu u mogućnosti trenirati s vama, poručujem da to nije nikakva prepreka! Trenirajte sami ali i dalje uz stručnu pomoć.  Potrebna je samo volja. Puno volje. Prijavite se i krenite jer i to je već pola posla. Trenirajte i uživajte, bez obzira bili sami ili u grupi. Ja ću svoj put svakako nastaviti – sam ali u Trčaoni. 🙂

Sretno.

Napisao: Ivan Tuferdžić, član Trčaone

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: