Petak navečer, trening na nasipu, završili smo oko pola devet i razgibavamo se kod klupica. I dok nakon odrađenog treninga raspravljamo o kilometrima i kako je bilo (u petak navečer u pola 9!), ekipica kraj nas pije pivu, slaže bambus i polagano se zagrijava za dugu noć i još jedan vikend. A ja? Idem doma jesti (odmah nakon treninga je jako važno nadoknaditi potrošene kalorije) i vjerojatno nakon nekog filma, u krpe.

Trening u srijedu, nije još ni počeo, ali sijeva i grmi i nebo prema jugu je crno i pitanje je samo par minuta kada će prijeći i na našu stranu nasipa. Plan je bio odraditi krug oko mosta, naša prva petica, trener pita da li netko odustaje, odnosno da li ne želi trčati po kiši. Mi ga gledamo u čudu (sve cure), mene moj pas blijedo gleda i laje na grmljavinu i crno nebo. Krenemo trčati, kiša počne odmah na prvom kilometru, ali nasreću, ona sitnija (iako smo svi mokri, uključujući i psa) i nasip se naglo ispraznio, samo smo mi i druge grupe, kiša pada, a mi lovimo kilometre i izbjegavamo lokve. Kako sam u manje od dva mjeseca došla do ovoga – petak navečer provodim na treningu, te trčim po kiši, i to još s psom?! Kako to da se obaveze i planovi, te šetnje s psom usklađuju s treninzima i time koji je dan u tjednu?

Slika je malo mutna jer smo bježali od kiše. 🙂

U ovih dva mjeseca smo prošli sve vremenske uvjete – na početku ispod nule, još uvijek se divim početnicima koji nisu odmah odustali, da bismo danas trčali na 27 stupnjeva i branili se od komaraca na sparini i vrućini. Kiša je postala spas tijekom treninga, a energija je, bez obzira na vremenske uvjete i dane u tjednu  – sve bolja i bolja. Podržavamo i tjeramo jedni druge do kraja, zezamo se i smijemo, kometirao svaki kilometar i druge grupe na nasipu…

Pa sam si malo razmišljala – kako znaš da si postao zagriženi ljubitelj trčanja, odnosno da ti je trčanje postalo sastavni dio života?

Ovo su moji primjeri/odgovori, ali vjerujem da vas ima još koji biste se složili s ovim mojim popisom:

  1. Frendice zovu na kavu ili u kino, ali odgovor je: mogu samo utorkom i četvrtkom, kada nema treninga.
  2. Petkom navečer, umjesto da se spremam za izlazak, komentiram s Ines iz grupe kako smo dobro ubrzale ono na kraju i kako nam je baš to trebalo, jer je bilo naporno ovaj tjedan na poslu.
  3. Subotom ujutro (umjesto da ostanem u krevetu) ustajem ranije nego inače kada idem na posao, vozim se na drugi kraj grada (Maksimir) kako bih odradila trening koji nisam na nasipu.
  4. Ako ne mogu na svoj trening preko tjedna, odem na nadoknadu u Maksimir i kada fulam mjesto sastanka grupa, trčim na drugu stranu Maksimira (četvrtkom je kod velike pozornice!) i lovim grupu po šumi, te ispitujem slučajne prolaznike kojim smjerom je otišla grupa.
  5. Oduševljavaju me zalasci sunca i kako Sava teče ispod mosta dok prolazimo, a auti nam trube.
  6. Računam prolazno vrijeme i kilometre, te žicamo trenera da nam je spor tempo i da malo ubrzamo. Na kraju odradimo više kilometara nego A grupa. Totalni hard core.
  7. Kada je kalendarski pao produženi vikend, planiram putovanja i odlaske iz grada prema tome kada i gdje ću moći odraditi trening.
  8. Trčim zadnje kilometre jačeg treninga i boli me slezena i koljeno. Slezenu držim rukom, koljeno kraće savijam, ali moram izdržati do kraja, nema odustajanja, ostalo je još osamsto metara.
  9. Psa, umjesto u šetnju, vodim na trčanje od 5km, tempo 6:40. Ona grize lajnu i vuče me da idemo doma (ponekad).
  10. Opsjednuta sam vremenskom prognozom i postotcima vlažnosti i mogućnosti kiše. Vjerujem samo prognozama iz sata u sat, Vakula je preopćenit.
  11. Obroke na poslu planiram prema satima prije treninga i jedem više puta u danu. Kolege misle da sam jako zaposlena i da ne stignem jesti prije, odnosno kada i oni. Uvijek imam po ladicama ”zalihe” banana, keksa…
  12. Vodu pijem dok trčim samo iz ”profi” bočica koje mogu držati dok trčim ili mogu piti bez stajanja na pumpi na nasipu.
  13. Razmišljam koju majicu ću obući na sljedeću utrku i koje prolazno vrijeme bi bilo optimalno. Već sad se živciram što je utrka ujutro i što će biti jako vruće.
  14. Ekipa u uredu me redovito ispituje da li sam bila na nekoj utrci (bilo kojoj da su za nju čuli), zadnja je bila Wings for Life.
  15. Odbijam oprati tenisice u mašini da se ne bi slučajno uništile i pogoršale mi mogućnost trčanja (svaka sekunda je bitna!)
  16. Ljude koji trče u pamučnim majicama (pih) ili tenisicama za šetanje smatram amaterima.
  17. Nakon treninga zaspem k’o beba. Samo što sumnjam da bebu jutro poslije toliko bole mišići i gluteus.
  18. Zaleđeni grašak i šnicla u zamrzivaču su prvenstveno za hlađenje koljena nakon treninga, a ne za kuhanje. I gladna sam, stalno. Evo i sada, idem opet jesti.

Da, mislim da o ovome svemu govorim – kada govorim o trčanju.

Napisala: Ivana Bare, Trčaona Zagreb

Podijeli tekst na društvenim mrežama: