Prvi tjedan trčanja u grupama je za nama. No ne i za mnom jer me prošli tjedan zbog bolesti nije bilo. Kako to, kako to? Što ću sad? Vrzmalo mi se po glavi ovih dana. Zadnje trčanje prije današnjeg je bilo famozno testiranje! Kako ću danas, za ime svijeta?

Upala sam u (re)kreativnu grupu, očekivano jer sam i sama vrlo kreativna, a što se trčanja tiče jako jako malo rekreativna. Moj mozak odbija pomisao da bi moje tijelo moglo trčati. Hodati volim, hodati po prirodi obožavam ali trčati NE MOGU. Kreativno objašnjavam sebi zašto baš ja ne mogu trčati, za razliku od drugih ljudi koji ne trče i od kojih sam posve različita (naravno).

Od standardnog “trčanje je dosadno”, do inventivnijeg ” trčanje je pomodno, a ja ne radim pomodne stvari” pa sve do introspektivnog “ne trčim jer nemam dovoljno jaku glavu” ili s brigom za zdravlje “ne mogu se sad početi baviti trčanjem, organizam nije naviknut”. Usavršila sam sve izgovore koje sam pažljivo personalizirala i učinila samo svojim razlozima zašto trčati ne mogu. Bez obzira na sve bajke u koje sam zaplela trčanje, ove godine sam, sasvim brzopleto, intuitivno i svježe glave odlučila postaviti si za cilj da do kraja godine uspijem pretrčati 5 km!  Kad bih rekla to većini poznanika, uputili bi mi uglavnom podsmijeh. Ali za mene je taj cilj jako velik, opipljiv i konkretan. Maknut ću u svojoj četrdestedrugoj godini ono defetističko “ne mogu”.

I dok sam, kao samoproglašeno sportski tip koji u podsvijesti nosi iskonski strah prema trčanju, danas dolazila na trening u Maksimir; glavom mi se motalo nekoliko misli:

1) neću moći apsolutno ništa, nije me bilo tjedan dana, a svi znamo da je najbitnija riječ: redovitost

2) trener će biti nemotiviran jer je s grupom koja mu vjerojatno nije izazov

3) jesam li već rekla da neću uspjeti ništa

Testiranje na 1km uspješno završeno

Sad, večer nakon treninga, kad se još blesavo osmjehnem pri prisjećanju na svoje popodnevno dostignuće, simpa grupu i super trenera, sama sebi kažem: “možeš ti ženo sve što hoćeš” ako ne baš sve, mogu trčati par puta po 3 min. Ej, pa to je velika stvar. 🙂

Napisala: Mirna Lipošinović, članica Trčone Zagreb

Podijeli tekst na društvenim mrežama: