Nakon utrke u Fužinama htjela sam saznati što je jače – glava ili bol.

Nešto kratko prije utrke sam istegnula tetive skočnog zgloba, otok se pojavio i nikako da to riješim. Ja sam mislila koji dan odmora i možemo dalje. A lijepo su mi govorili, al’ dobro. Opet ponavljam, ima tu i glava, neda joj vrag mira.

Radila sam pripreme za Fužine na neki svoj način, bila sam toliko uzbuđena zbog utrke, ekipe, trenera, nije to meni bila mala stvar. Ipak je to rezultat našeg rada i treba pokazati ono najbolje i najjače. To jutro bol je bila najjača al’ samo u nozi. Glava nije odustajala. Ustajanje rano pomoglo mi je da jedem pijem i da opet pijem jer smo naučili da je to sve bitno za snagu i vrućinu. Podrška trenera, savjeti, jesmo li svi, kako smo svi, jeste jeli, pili, zadnje provjere i može zagrijavanje. O svemu se ONI brinu, ovo “oni” je veliko jer su ti ljudi stvarno veliki ❤️. Zagrijavanje i fotkanje je bila uživancija, smijeh i laganini.

Na startu veselje, uzbuđenje k’o da je utrka gotova. Svi sretni.

Krenula sam nekim svojom tempom jer sam zbog boli znala da ću morati naći neki svoj da bi pretrčala cijelu utrku. Nisam mogla pratiti nikoga. Fužinskog jezera nije bilo, prazni se svakih 12 godina, i ta prilika da ga cijelog obiđem je jedinstvena. Prizor je bio predivan i sama priroda oko njega je posebna. Bazga je mirisala cijelu utrku, tako da je bio gust trčat. Dok su neki prolazili, pozdravljali, popričali, neke sam ja prolazila (nije da se hvalim, al’ uz bol sam mislila da to neće biti tako). Tad sam shvatila da je sve u glavi, nema te boli koja može nadvladati glavu. Glava je sve!

Razmišljala sam o mojoj ekipi iz Trčaone, kako sam ponosna na njih, puno znoja i truda smo uložili da bi došli do tu. Sretni i zadovoljni izvukli smo ono najbolje iz sebe i uživati u utrci. Svi su se brinuli o meni, nitko nije prošao da me nije pogledao, kimnuo ili pitao kako sam. Brinuli su se i oni koji su već bili na cilju, znam to, osjećala sam, a i rekli su mi. Hvala vam svima, e to su moji ljudi!

Treneri su me držali na oku, jedan ispred a drugi iza. Rekla sam već da su VELIKI, to su četiri oka sokolova. ONI su vam obilazili sve, pratili ekipu, naprijed, nazad, sporiju, brzu, bodrili, pričali, upozoravali, sve sto rade pravi treneri. Njihov tempo nije bio bitan, a niti njihovi kilometri u nogama. E ljudi, to su vam pravi treneri.

Uz tempo koji sam imala mogla sam normalno disati, nisam bila umorna, nije bilo naporno. Razmišljajući tako o jezeru, o bazgi i sličnom, o boli još i najmanje, istrčala sam cijelu utrku ponosna na svoju glavu i cijelu ekipu, koja mi je na kraju kao ranjeniku donijela vodu, voće, hladili su mi nogu. R pa stvarno hvala vam na tome, ne bi ja mogla bez vas. Naši treneri su čestitali svima pojedinačno, ONI nikog ne zaborave 😊.

Sretni kao prasci uživali smo u jelu i piću ali sa medaljom vrata.

Napisala: Lucija Morić, Trčaona Rijeka

Podijeli tekst na društvenim mrežama: