Zašto kažeš da ne voliš trčanje, a sretna si k’o prasica kad dođeš s treninga?

Danas je subota. Jutro u Maksimiru je bilo savršeno, ptice su pjevale, Sunce se onako super probijalo kroz krošnje, sve je nekako bilo ugodno i svježe istovremeno.

Trening je bio taman toliko izazovan da nas dovede do granice u kojoj pomislimo da je teško, a da po završetku znamo da smo ipak malo napredovali i da znamo da ćemo napredovati još. Kad smo se nakon trčanja istezale, većina nas je imala osmijehe na licima. „Čovječe, tek je 9, a mi smo napravile nešto za sebe i to u ovom super okruženju, pa to je zakon!“.

Moja vesela grupa Rekreativka

No ja još uvijek nemam hrabrosti reći da volim trčanje. Uostalom, tek je početak. Dovoljno se poznajem da znam da me i ovo oduševljenje prema početnom rušenju vlastitih barijera neće držati zauvijek.

Moje prastaro ograničavajuće uvjerenje o mojoj ne/sposobnosti, toliko je duboko ukorijenjeno da je na razini osobnosti. To je dio identiteta, imidž. Ono JA FAKAT NE MOGU TRČATI  zacementirano ponavljam kao pjesmicu. A znam onu foru – kad govoriš da nešto ne možeš, radije si reci“ ja ne želim“ i imat ćeš privid izbora, kontrole. Ne pomaže, beton je beton.

I onda dođem doma, još uvijek ludo sretna. Ne mogu već biti sretna kao pravi trkači zar ne? Nije valjda  to već  taj pravi endorfin ili?

I pita me suprug: „ Kako je bilo?“

Ja velim :„ Super! Ja baš volim prirodu!“

On: „A možda voliš i trčanje?’“  I vragolasto mi namigne.

Tek sam mali početnik. U rekreativki. Najveće mi je dostignuće trčanje 4 x 4min i to uz marljive supatnice i trenera Peru koji nas neprestano bodri. Jel’ moguće da počinjem voljeti trčanje?

Ma nemoguće! 😉

Napisala: Mirna Lipošinović, članica Trčone Zagreb

Podijeli tekst na društvenim mrežama: