Bavio sam se trčanjem u atletskom klubu Zrinjevac tijekom srednje škole. Tada sam bio vrlo mlad, lagan i brz. Mogao sam dugo trčati u vrlo visokom ritmu, otprilike 10 minuta i 27 sekundi na 3 kilometra. Onda je došao fakultet i ja sam prestao trčati. Počeo je neki drugi život; učenje, izlasci, pijanke…. Nakon fakulteta sam se zaposlio i sve do prije cca 8 mjeseci nisam za svoje tijelo radio baš ništa. A onda se dogodio preokret.

Krajem veljače ove godine, na nagovor moje cure Ivane zajedno s njom sam se upisao u Trčaonu. Činilo mi se to kao dobar potez koji sam prihvatio bez previše očekivanja. Bilo mi je ono…. napokon ću nešto dobrog napraviti za svoje tijelo, izmučeno bezbrojnim pivama i ponekim viskijima. Htio sam samo malo doći u kondiciju koju nisam brusio gotovo 15 godina. Nakon što nisam mogao doći na testiranje koje bi me prema brzini usmjerilo u određenu grupu, automatski sam upao u C grupu. Nakon kraćeg vremena u grupi C trčao sam u D grupi i ubrzo sam vidio da je to za mene presporo, iako su D ekipa i trener Hrvoje bili super i trčao sam s njima svojih prvih 5 kilometara u lipnju u utrci na nasipu. Bilo je jako vruće i iscrpljujuće ali sam potegnuo najjače što mogu. Ubrzo nakon toga sam shvatio da su i D i C grupa prespore za mene, pa sam se prebacio u B grupu kod trenera Daria i tamo sam uspio izbaciti sav svoj trkački potencijal.

Moja klubaška grupa

Ekipa u B grupi trala je dosta brzo uz ritam koji mi je odgovarao. Bio sam nabrijan i motiviran. Nije dugo trebalo da počnem trčati brže od večine grupe, a nije mi bilo teško. U brzom ritmu obično bi ostavljao grupu iza sebe. Tako mi je nakon jednog treninga Dario rekao: „Gorane ti si prebrz za nas, odmah možeš u klub“. I tako sam mjesec dana prije godišnjeg odmora odlučio otići na najvišu stepenicu, u A grupu kod trenera Marka. Bio sam presretan. Osjećao sam se kao da ovdje od početka pripadam. I tako sam u A grupi naišao na ljude koji mi mogu parirati, ali i više od toga, na ljude koji mogu trčati još brže i više.

Kako to već biva na ljetovanju sam opet malo izgubio formu. Taman sam došao u najbržu grupu da bi mi ljetovanje sve narušilo. Kad sam se vratio nakon mjesec dana Marko mi je savjetovao da odem u B. Nisam se dao te sam nastavio trčati i dalje s A grupom. Unicefova utrka na 10km početkom rujna se bližila i kada je došao taj kišni 8. rujan bio sam motiviran na najjače. Zadao sam si da ću biti zadovoljan ako otrčim 10 kilometara ispod sat vremena. Utrka je bila poprilično naporna. Trčim, trčim, trčim i činilo mi se kako nikad nema kraja. Zadnjim atomima snage ušao sam u cilj – vrijeme: 55 minuta i 18 sekundi. Bio sam skroz zadovoljan jer ispunio sam ono što sam si zadao! Neki iz moje grupe bili su i brži i svaka im čast! Moram priznati prilično me frustriralo što neki mogu brže trčati od mene. Ali to je tako i jednostavno to trebam prihvatiti. Nakon te utrke jednog dana u našoj internoj WhatsApp grupi moji kolege počeli su razglabati o nekakvoj utrci: jesi li ti prijavio, jesam, budem, nisam još….itd. Ništa mi nije bilo jasno. „O čemu vi to pričate? Što prijavljujete?“, upitao sam ih. „Pa prijavljujemo se za polumaraton u sklopu Zagrebačkog maratona.“, netko mi je odgovorio. Prva poruka koju sam im vidno šokiran poslao bila je: „Vi ste ludi“. „Koji je njima vrag šta oni stvarno misle da mi to možemo?“, zapitao sam se ne vjerujući u to što su napisali. Međutim, iako sam moram priznati bio u malom strahu, ni trenutka nisam dvojio što napraviti. „Pa neću ja biti jedini koji iz svoje grupe neću trčati“, mislio sam i prijavio se za utrku.

„Gorane potpuno si lud. Pa što je tebi? Kako ćeš ti to? Nikada to nisi trčao.“ Sve su to bila pitanja kojima sam se mučio. Do toga je ostalo još mjesec dana. Naporno smo trenirali i svaku subotu održavali dužinske treninge. 12km, pa 15km i na kraju 18 kilometara. Uspio sam istrčati sve treninge. Nakon 18 kilometara počeo sam vjerovati da ja to stvarno mogu, da mi kao grupa to možemo. Trener Marko znao je što radi od samog početka i znao je da smo svi spremni. Dan prije utrke bilo mi je loše. Osjećao sam se kao da ću dobiti temperaturu. „Ajme samo ne to, baš sad“, mislio sam. „Samo da me bolest ne zgromi pa neću moći na utrku.“ Ipak to jutro 13. 10. kad sam se probudio sve bilo ok. Prije utrke sam si rekao: „Nemoj ganjati one koji su brži od tebe i trči svoj ritam i tijekom utrke razmišljati koliko još ima jer će te psihički to ubiti, a onda si gotov. Okupili smo se na Europskom trgu svi nabrijani i spremni za utrku.

Nakon zagrijavanja otišli smo do starta utrke na Trg bana Jelačića iščekujući da utrka počne. U 10 sati napokon je krenula utrka. Koji gušt, kakav užitak. Znali smo da će biti teško i iscrpljujuće. Ipak nitko od nas nije ni pomišljao o odustajanju. Prvi dio utrke od trga do Dubca smo otrčali bez problema, zadivljujuće gledajući kako se Kenijci, dok smo mi stigli do Ravnica, već vraćaju nazad iz Dubca. Moja najdraža Ivana navijala je za mene čekajući me u Maksimirskoj. Iskreno joj zahvaljujem na podršci koju mi je pružila. Nakon Dubca smo se okrenli i krenuli nazad do Trga. I to sam istrčao bez većih muka, a onda smo od Trga produžili do Selske. Tu me počeo hvatati umor i bol u nogama. Nekako sam uspio doći do Selske, ali tada se trebalo vratiti nazad do cilja. Na putu od Selske do cilja uhvatila me užasna bol u nogama. Bol i umor koju ne mogu opisati riječima. Tko nije trčao polumaraton ne zna kako to izgleda. Izgleda otprilike ovako: Ti imaš u plućima snage za trčat ali ne možeš. Dao sam sve od sebe htio sam ići brže, ali nije išlo. Taj zadnji kilometar trajao je u beskraj kao da nikad neće završiti. I onda onako iscrpljen i umoran zadnjim, ali doista zadnjim atomima snage sam ušao u cilj.

Trenutak ulaska u cilj je doista neopisiv

Ta sreća je neopisiva! Bio sam toliko iscrpljen i dezorijentiran da sam se u cilju skoro srušio pa se isprva nisam mogao ni veseliti uspjehu. Bilo je gotovo. Istrčao sam za 2 sata i 7 minuta. Ono što se na početku činilo neostvarivim, ostvarilo se na najbolji mogući način. Sjećam se kako sam prijašnjih godina kao student u nedjelju ujutro dok je bio maraton odlazio onako mamuran od subotnjeg izlaska do Vlaške u pekaru po kruh gledajući gomilu ljudi kako trči misleći: „Vidi ovu hrpu manijakalnih luđaka što trče.“ Nadam se da je u nedjelju 13. 10. bio bar jedan ako ne i više studenata koji su gledajući me pomislili: „Vidi ovog manijakalnog luđaka što trči“. Drago mi je da sam bio dio tog spektakla. Svi smo bili ponosni jer ono što smo napravili veći je uspjeh nego što zapravo mislimo. Što dalje?

Vidjet ćemo, korak po korak.

Napisao: Goran Markovčić, Trčaona Zagreb

Podijeli tekst na društvenim mrežama: