Stvarno volim svoj grad. Iako sam tu rođena i živim već pola stoljeća, još uvijek otkrivam prekrasne kutke kao na primjer Maksimir. Naravno, kao malenu djevojčicu su me vodili u Zoološki vrt, kasnije sam i ja išla u ZOO sa svojom djecom i to mi je uvijek bila prva asocijacija na Maksimir. Sramim se priznati, ali potpuno sam bila nesvjesna veličine i ljepote maksimirske šume, sve dok se nisam upisala u Trčaonu. I zato vam hvala, Sada mi je prva asocijacija na Maksimir čista radost: razdragani psi koji trčkaraju puteljcima i valjaju se u travi na livadama i proplancima, spokojne kornjače koje uživaju na jutarnjem suncu, vesele vjeverice, dugonoge čaplje u letu, male skakutave žabice, skupine lakonogih trkača, moja radost i sreća nakon uspješno odrađenog treninga. Uvijek kada mi je potrebna pauza u toku radnog dana, u mislima nakratko uronim u krošnje maksimirske šume, zagrlim koje drvo, povežem se s energijom neba i energijom zemlje, i tako osvježena, lakše nastavljam dalje s brojnim obavezama.

Divan Maksimir koji je postao moj drugi dom

Ni pedesete mi se ne čine više tako strašne, pa sada postižem bolje rezultate nego u dvadesetima! Prvi put u životu sam istrčala 12 km! Kao što kaže trener Mirko, to su već sasvim ozbiljne dužine. Zaista, godine su samo broj.

Tijekom školice upoznala sam drage ljude, „braću po tenisicama“, kao i odlične trenere koji me potiču da nastavim svaki put kad mi je teško i želim odustati… „Iza svake uzbrdice dolazi nizbrdica“, „Sve je to u glavi“, „Bravo, bravo…“ „Pazi na tehniku, diši“, „Otresi ruke“, “Aajmooo još malo, još samo 2 km“, samo su neke od motivacijskih uzrečica naših dragih trenera, bez kojih bi mi bilo puno teže izdržati. Volim subotnje kave poslije treninga, kao i Kristinine čupavce kao nagradu za pretrčanu dužinu – hvala Kristina, to su bili najbolji i najslađi čupavci koje sam u životu okusila!

Osim trkača, na treningu mi društvo rade i razne životinje koje sretnem u maksimirskoj šumi.

Još uvijek mislim da neću moći kada vidim nedjeljni mail s planom treninga. Kad počinjemo subotnje dužine, prva 2-3 km mislim što mi to treba, ne mogu, odustat ću ali ne odustanem. Jako mi je teško, naprosto ne znam od kuda crpim snagu, ali noge idu, jedan korak, pa još jedan, i tako korak po korak, ne razmišljam o cilju, ne razmišljam o tome koliko još ima do kraja, ne razmišljam ni o tempu, samo slijedim korake grupe trkača ispred mene. I onda dođe taj divan osjećaj lakoće, kao da letim, noge idu same, do osmog ili devetog kilometra mi se čini da bih mogla beskrajno dugo trčati, a onda se opet javi umor, kriza, olovno teške noge, žareća bol u kukovima, opet mi je jako teško. Tu me izvlači moja imenjakinja Sanja, s Traubenzucker bombončićima i svojim nepresušnim i zaraznim humorom.

I tako, svaki trening za mene predstavlja jednu malu pobjedu nad samom sobom. Što je više treninga, više je tih pobjeda – to je veliki poticaj za moje samopouzdanje. Sada imam novu mantru u životu: Ako mogu istrčati 12 km, onda mogu sve!

Napisala: Sanja Perko, Trčaona Zagreb

Podijeli tekst na društvenim mrežama: