Nisam, ne, ja plačem, plačem i trčim!

Rijeka je poplavila Zagreb, Mliječna staza nas je čekala da zasjajimo kao prave zvijezde, neki nismo ni znali što i kako možemo. Al možemo, možemo puno, ljudi.

Bojala sam se malo te staze, nakon ozljede, stalno mi u glavi da ja to ne mogu. Dugih je dva mjeseca, znam da oni koji su ozlijeđeni dobro znaju o čemu pričam. Puno je jedan tjedan o dužem da ni ne pričam. Ubacila sam se u treninge i borila se sama sa sobom, malo sa glavom, malo sa nogama, a malo i sa srcem. Pumpa ono, a pumpam i ja.

Jedan dan sam razmišljala da pitam trenera da odustanem, ali kad sam mu se približila, pitala sam samo ako mogu prebaciti sa 10 na 5 kilometara. Mislite da se trenera može pitati da odustanete, da znate kakav je to pogled ispod obrva, eeeej kakvo odustajanje, nema toga, ma nije bilo govora niti o kilometrima. Naravno da je rekao da ja to mogu… Hm, kao i uvijek #trenerjeuvijekupravu, to je u grupi svetinja. Tako je i meni taj dan bilo.

I znate što, i bio je u pravu, nas uzor, naša legenda, ma trener zna sve. Baš ga volim!

Trčaonu su na putu od Rijeke do Zagreba vodile dvije potpune kraljice.

Cijelu grupu Trčaone organizirale su dvije žene, kraljice i trkačice, #kakotoopisati stvarno nemoš od sreće disati, predobro. Nije bilo trunke zabune, tko, sto, gdje i kada, ama baš sve se znalo. Još su trčale i istrčale Mliječnu stazu, ušle u cilj s rukama u zraku, Zagreb tako nešto nije vidio.

Ponosna sam na te žene, #majkemi!

Kad je naša lokomotiva krenula iz Rijeke i sreći nije bilo kraja. Naravno da smo imali i one koji su ostali u Rijeci i cijelim srcem bili s nama, hvala im na tome!

Imali smo mi i sendviča, salate, rižota, kobasica, sve smo pojeli i uživali ko prasci, jedna putna kavica isto je dobrodošla. Smijeha i priče nikad dosta, uzbuđenje je raslo, a i nas ponos. Izašli iz busa u Zagrebu kao da smo otkrili Ameriku, razbacali se, ko je ko mi. Nema gdje nas nije bilo. Luda kuća!

Nakon prvotne treme u autobusu je atmosfera bila na razini!

Lagano rastezanje, druženje, fotkanje i psihičke pripreme su bile u tijeku. Kad je #trcaona krenula, kao poplava, nešto neopisivo, srce tuce, koljena klecaju, uzbuđenje na najjače. Svi smo osjećali isto, svima u glavi je bilo da istrčimo, ali svi, svi su mislili jedni na druge, ta energija, to treba doživjeti, koji su to suborci. Moja partnerica nije mi dala da odustanem, nije dala da pokleknem, borila se za mene kao i za sebe i dobar je to osjećaj, onaj osjećaj kad vidiš da je nekome stalo. Hvala ti draga moja na tome, urezalo se, pa kako posustat onda, nije bilo metra a da te netko ne pogleda, mahne, pita jesi ok. A tek kad cuješ trubu i viku naše trenerice, naše navijačice, Ona je duša naše duše. I kad ostaneš tamo daleko, tu je Ona, viče, pjeva, objašnjava i nikad joj nije dosta, nikad joj nije teško. Žena-zmaj, takva se vise ne rađa ja vam kažem. I hvala joj sto me zalila, mokru, na kraju, da se ne vide suze, jer jesam eto zasuzila, jer sam uspjela ostati među velikima iako mi se činilo da neću moći.

Vratili smo se u Rijeku sa zvijezdama u očima…i nogama. 🙂

Tu trče najjači, oni koji su u busu zadnji, a na utrci najjači, oni koji su u busu zgodni a na utrci razvale, oni koji imaju najljepšu šminku (možda je rođena s tim), istrče i uživaju. Žene koje imaju postojane frizure i uvijek su nasmijane pa i kad su im gaće mokre od kiše,  pa i oni najslađi, koji tu slatkoću mjere svakim kilometrom, i oni trče i misle na tebe. Volimo taj nas šećer!

Dok je kiša neumorno padala, Rijeka je poplavila Zagreb, medalje su bile oko vrata i mogli smo na zasluženu pivicu. Ponos oko vrata i mokre gaće ali koga briga!

Jer to je, jebiga, ljubav!

Eto, dese ti se, ti neki ljudi, sasvim slučajni. Ista patnja, ista bol, ista ljubav i ista sreća. I nemoš bez njih vise. ❤️

Voli vas vaša Luce, #trcaonaRijeka

Napisala: Lucija Morić, Trčaona Rijeka

Podijeli tekst na društvenim mrežama: