Dva sam, meni bitna događaja, propustila u školi od njezina početka.

Prvi je bila utrka na 6 km u Opatiji, kada su neki po prvi puta iskusili što znači sudjelovati na trkačkoj utrci. A drugi je bio naš dužinski trening od 13 km, nešto gdje su se odmjeravale snage, provjeravala izdržljivost te napredak u školi. Opatiju sam propustila jer je bila u vrijeme godišnjeg odmora. I dok sam se ja bezbrižno brčkala u plavom nam Jadranu, oni su doživljavali novo iskustvo sudjelovanja na utrci. Dužinski trening sam preskočila zbog španciranja po Varaždinu, ali taj tjedan obećah Damiru da ću uredno odraditi trening doma.

al2

Bila je kišna subota i baš sam onako zavaljena u krevet, s pogledom u tmurno nebo razmišljala kako ipak danas nije dan za trčanje. Skuhala sam kavu, upalila fejs kad ono moji već odradili trening i objavili nove statuse. Malo sam im zavidjela što su opet nadmašili sami sebe i pomaknuli svoje granice. Kad ono „klik“, trener šalje poruku planiram li odraditi trening prije ili poslije španciranja. Pa zapravo ružno je vrijeme i ovdje mi je baš toplo, pomislim u sebi. Trebala bih sada jer poslije vjerojatno neću stići velim ja i ugasim komp. Ili možda ipak bolje sutra, pomislim opet.

U nedjelju je vrijeme bilo predivno. Obavijestila sam mamu kako ja idem odraditi svoj trening jer sam jučer propustila 13 km i da me neće biti idućih sat i pol. Brižno sam uključila endomondo da se ne osjećam usamljeno i da mi „teta“ dok trčim priča u kojoj sam fazi i koliko još…

Trčim ja, vrijeme prolazi, razmišljam o hrani, o rezervaciji karte, sjetim se da moram kupiti nove tenisice, mmm..gumeni bomboni…. pogledam oko sebe, šuma totalno nepoznata, nisam ovdje nikad bila, pogledam na mob, tek sam na 3 i pol km… jao di je 13?

Otrčim još malo i na četvrtom kilometru odlučim da je to dosta i da bolje da se vratim jer ovdje nema ni signala ako se slučajno izgubim. Razmišljam kako je lakše trčati u grupi, ovako ne možeš njurgati da ti je teško jer nema svrhe, ne možeš se žaliti na tempo jer si ga sam odrediš, zapravo malo je čudno.

Uđem u kuću, obavijestim mamu da sam stigla i da sam danas uspješno sama odradila 8 km, a ona pogleda u sat, pa u mene i bez razmišljanja kaže: „Pa kaj nisi rekla da buš danas 13?“

Da mama, možda razlika između 8 i 13 km i ne izgleda tako puno kad sjedneš u auto i stisneš gas, ali kad sam trčiš kroz nepoznatu šumu i nemaš uz sebe nekoliko sličnih entuzijasta niti trenera koji u ključnom trenutku vikne: „Evo već smo odradili 2/3, BRAVO!!! Još samo malo!“, onda je ta udaljenost stvarno velika.

Napisala: Aleksandra Petrikovski

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: