Prije nego što bilo što drugo napišem, moram skrušeno priznati da sam većinu svog (netrkačkog) života provela gledajući joggere i čudila im se ne shvaćajući što ih goni da trčkaraju naokolo bez cilja. Da mi je tada netko rekao da će doći dan kada ću ja veselo žnirati tenisice iako vani pada kiša ili voziti preko pola grada da bih otrčala 10 km u rano subotnje jutro, rekla bih mu da je lud.

z

Ali krenimo od početka.

Tamo negdje davno, u veljači , svjesna da je vrag odnio šalu i da je zadnji čas da se pokrenem i vratim u formu, na nagovor muža upisala sam se u adidas školu trčanja. Ne baš jako motivirana, unaprijed uvjerena da trčanje nije za mene i da ću odustati, došla sam na zborno mjesto na zagrebački Jarun i ostala u čudu vidjevši koliko se ljudi odlučilo upisati u školu. Sljedeće čega se sjećam sam ja, takva začuđena i apsolutno ne spremna na ono što me čeka, stojim više od pola sata u redu da bih se upisala. Da mi je to netko pričao, ne bih mu vjerovala.

A onda su krenuli treninzi iako sam prije mislila da sam izvan forme, tada mi je postalo jasno da sam u puno gorem stanju od toga: brutalnih 3 min trčanja, 1 min hodanja tjeralo me u predinfarktno stanje. Nisam mogla disati, kamoli pričati, jedva sam pratila tempo, ali nisam odustajala – ne znam kako i zašto ali grebala sam dalje, doslovce preživljavala od utorka do četvrtka, od četvrtka do subote pa opet ispočetka. Jedini cilj koji sam imala bio je izdržati trening, ne odustati je postalo imperativ. Možda iracionalno, ali bila sam uvjerena da sam najgora od svih i samo sam čekala da me pošalju kući. A iz nekog čudnog razloga, htjela sam dokazati suprotno. I ne samo to, na moje veliko iznenađenje, željela sam nastaviti s tom mukom.

Da mi je tada netko rekao da ću danas, malo više od četiri mjeseca kasnije, sve te muke i bolove početnih ozljeda ostaviti iza sebe, da ću uživati u treninzima i razmišljati o utrkama, veselo čavrljati s mužem i prijateljima o modelima tenisica i sportskim satovima, razmjenjivati članke na temu ishrane i hidracije, pogađate, rekla bih mu da je lud.

Sve ovo pišem samo da biste bolje shvatili zbog čega ja od nedavno svoj život dijelim na život prije trčanja i ovaj koji živim danas, kojega je trčanje sastavni dio. Onog života prije mutno se sjećam kao stalne jurnjave za obavezama, velikog kalendara po kojemu križam zadatke misleći da nemam vremena zastati i osjetiti mirise i boje. U ovom životu danas odjednom uspijevam čuti cvrkut ptica, osjetiti miris vode i lupanje vlastitog srca. Bez obzira na godine, bez obzira na posao, na muža, djecu, odnosno kad bolje razmislim baš zbog svega toga trčanje mi toliko znači. Daje mi polet i energiju, pruža izazov i motivaciju, svakodnevno me podsjeća da još uvijek ima granica koje mogu pomaknuti, ciljeva koji me mogu pokrenuti i daje mi poticaj da ih tražim i dalje.

I na kraju, ne smijem zaboraviti ono najvažnije što vam od početka želim reći: da mi je netko pričao da ću biti do neba zahvalna ljudima iz adidas škole trčanja što su me naučili ono što sam trebala znati i sama, rekla bih mu da je lud. A naučili su me i pokazali mi najvažniju stvar na svijetu – da ja to mogu.  Hvala 🙂

Z.V., polaznica adidas škole trčanja Zagreb

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: