Jesen, zima, magla, hladnoća … Ne povezuju li mnogi to vrijeme s prehladama, virusima? A što da ja kažem, već neko vrijeme imam u sebi taj virus koji nema veze s godišnjim dobima, izlascima i zalascima sunca, plimom i osekom i mjesečevim mijenama. Iskreno, nemam pojma kako se to točno dogodilo, premda sumnjam da je prava infekcija nastupila prošlog ljeta – jednog od onih vrućih subotnjih dopodneva u Maksimiru kada smo kao školarci po prvi puta pretrčali u komadu četrnaest ili možda šesnaest kilometara. Nakon završenog zagrebačkog polumaratona to više ne izgleda kao neki podvig, ali u ono vrijeme činilo se kao kvantni skok!

Dovoljno je sjetiti se nekih scena s početka škole za trkače početnike… „Svi vi koji ste redoviti na treningu bez problema ćete istrčati zagrebački polumaraton“, reče Janko samouvjereno negdje početkom lipnja prije treninga na savskom nasipu. Za vašu informaciju – trening se tada sastojao od 20 minuta trčanja isprekidanih s 10 minuta hodanja. Čekaj malo, mislim si tada, koliko znam ako misliš okolo pričati da si istrčao polumaraton, moraš prijeći 21 kilometar, po mogućnosti u komadu da zadržiš neko osnovno trkačko pa uopće i ljudsko dostojanstvo. Gledam malo oko sebe… Ok, ima tu nekih koji bi mogli kandidirati. A što je s nama ostalima? Pa ekipa diše na škrge, jel’ moguće da je netko u nama prepoznao supertalente?

Ali – nikad se ne zna. Bilo je na neki način baš zanimljivo onako iznutra pratiti taj napredak grupe i napredak samoga sebe. Prije treninga uobičajeni Jankov uvod s aktualnim uputama: „danas je 7 kilometara“; pa prođe neko vrijeme pa onda najedanput čujem: „danas trčite 12 kilometara“,… . Vidi ti to, kilometraža raste, a mi još uvijek živi i zdravi. Nema predaje! Nitko ne diže bijelu zastavu pa onda neću ni ja! I tako, malo pomalo, iz treninga u trening, iz tjedna u tjedan nešto se događa. Noge više nisu tako klimave, korak je sigurniji, pluća se ne raspadaju. S više kilometara iza nas lakšima se čine oni ispred nas. A nakon nekog vremena samopouzdanje je naraslo do te mjere da smo na čelima već imali nevidljivi natpis: „jedemo kilometre ko’ kokice!“ To je to, tada sam sigurno znao da nisam jedini kojemu je ta čudnovata kemija pomutila mozak. Kažu da se to zovu endorfini.

Znao je dobro majstor da za to ne trebaju supertalenti. Ali isto tako je dobro znao i da toga nema bez šlepera truda i znoja. To je ključ. Osim toga, mogu se kladiti u par vrhunskih trkačkih tenisica da je bio svjestan zaraze koja će se proširiti među školarcima. A mi jadni pojma nismo imali što nas čeka do kraja škole. Dokaz? Zagrijavanje prije Stareka u studenom, prilazim Janku. Stisak ruke i samo smiješak. Nije morao ništa reći. Bila je gusta magla prije utrke, ali vidio sam jasno kao u stripu oblačić iznad glave u kojem piše: „Evo ga, još jedan se ulovio!“ Šta da radim, ljudi liječe viruse tako da piju čaj s limunom, a ja nemam druge nego opet u školu. Ovaj put – naprednu, za promjenu… Bez puno nade da ću biti izliječen, to je samo da ne potonem dublje u krizu…

Pred nama je sada novih četiri mjeseca treninga, pripreme za Ferraru. Nemojte me uopće pitati za reakciju okoline. „Pa jesi ti normalan, prehladit ćeš se, razboljet ćeš se, koji te vrag tjera po tom vremenu?!“. Kad bolje razmislim, ni u vrijeme ljetne škole nije bilo drugačije. Onda je sa strane izgledalo suludo odraditi dužinski trening na +35 u hladu. Promatrači su u tome vidjeli samoubilački pothvat, dok mi tu ne nalazimo apsolutno nikakvih anomalija u ljudskom ponašanju… Ne krivim nikoga jer tko nije probao, teško može shvatiti tu slatku ovisnost. Ljudi, jednostavno je. Tu nema krize u eurozoni, nagomilanog vanjskog duga, globalnog zatopljenja, tu ne padaju premijeri i vlade. Nema tu ničeg dramatičnog i sudbonosnog. Tu ovisiš samo o sebi, vrijediš koliko sam napraviš i to ti nitko ne može oduzeti. Nešto na što stvarno možeš utjecati. U društvu ljudi koji misle isto.

Kako nakon svake kiše dolazi sunce, tako i nakon svake zime dolazi proljeće. Pa neće se valjda na ovom ludom svijetu dogoditi prije nešto tako katastrofično da to ne dočekamo? Zna netko za još jedno fatalno proročanstvo ili možda za neki zalutali asteroid koji treba okrznuti Zemlju? Ne može sad, ako baš mora, neka pričeka malo. S proljećem mora doći i utrka u Ferrari. I još jedna prilika da se vidi od kakvog smo materijala sazdani. Sjećam se da smo za vrijeme ljetne škole non-stop zamišljali kako će to izgledati kad prođu vrućine i počinje žutjeti zagrebačko lišće jer to će biti signal da smo spremni za svoj prvi polumaraton. Sada ćemo razmišljati o tome kakav će to novi osjećaj biti kad okopne snjegovi i procvjetaju visibabe i šafrani tamo preko u Italiji. A iza nas zimska baza i hrpa kilometara. Možda ćemo opet pomaknuti granice svoje izdržljivosti, a ako i nećemo svi u tome uspjeti, uopće nije bitno. Siguran sam da ćemo ovako ili onako ponijeti nove nezaboravne uspomene s naše trkačke ekspedicije. Od prvog treninga nadalje.

I što onda sljedeće srijede navečer? Ostati u sigurnosti fotelje pred televizorom u toplini doma? Hvala, radije ću obući tenisice, potražiti one prigušene narančaste svjetiljke, podvući se pod mostove i nestati u magli savskog nasipa. I neću biti jedini.

Piše: Goran Janeković

Podijeli tekst na društvenim mrežama: