“Kakva Trčaona, kakvo trčanje? Pa šta te netko treba učiti trčati?” – najčešća su to pitanja kada nekome kažem da sam upisala školu trčanja. Ah, tako je to kod nas. Iako, ima i stvarno pozitivnih komentara no gdje bi ja bila da slušam sve komentare. Cijeli život sam aktivna i volim sport, planinarenje, boravak u prirodi, putovanja. To znači da mi je ova škola bila samo još jedan izazov. Naravno da postoji uvijek postoji taj ALI.

Nakon prvog treninga u školi trčanja

Svi koji imaju djecu znaju koliko je to dvostruki izazov. Suprug koji je odsutan mi baš i ne olakšava situaciju pa tu u priču “ulijeću” bake i dida kako bi sebi priuštila ovaj “luksuz”. Kako ja, tako i druge ženice na treningu. Sve su se morale itekako potrudit da bi uopće došle na trening. Iako nas ima malo (kad bi se uspoređivali s drugim gradovima), ekipa je odlična, vesela i atmosfera je motivirajuća. Prve upale mišića su tu, ali neka, jedva smo ih čekale.

Želja za aktivnijim životom jača je od “ALI”

Trener Krešo je zakon! Vidi se da radi s djecom, pa mu žene nakon njih ne predstavljaju nikakav problem. Veselim se svakom ponedjeljku/srijedi/petku jer me napokon opet nešto motiviralo da dolazim na trening i budem redovita. Samo molim Boga da bake i dida budu ustrajni u čuvanju unuka kao šta ću ja biti u trčanju! 🙂

Napisala: Damira Tanta, članica Trčaone škole trčanja u Splitu

Podijeli tekst na društvenim mrežama: