Umjesto izvještaja sa sljemenskog maratona, donosimo izvještaj sa sljemenske utrke na 3km koja se održala u sklopu sljemenskog maratona. Svoje dojmove s utrke nam je prenijela polaznica adidasove škole trčanja kojoj je ovo bila prva utrka u životu. Prva pa sljemenska. Nazdravlje!

Kuda idu divlje svinje, mali krug, 3.07.2011.

Vrh, 8:30h, na štandu za preuzimanje startnih brojeva:
-«Mi smo za 3km»
-«E tamo lijevo vam je za baby.» 🙂

Kako je počelo, dobro je i završilo. Mislim, niti jedna beba nije pala, uganula nogu, razbila glavu na stepenicama ili se izgubila s obzirom da markacija prvih 1500m nije bilo (ništa zato, jedan iz organizacije, zovimo ga Kamikaza (kad vidiš kako trči nizbdo sve će ti bit jasno)) nam je objasnio pred samu trku da zbog maratonaca koji startaju prije nas, nisu obilježili prvi dio staze jer da bi to dotične nepotrebno zbunilo, tj. oznake za naše skretanje (jelte, oni su odrasli, a mi bejbi), pa će on, Kamikaza, lijepo trčati taj dio ispred nas, a onda poslije imamo oznake.

Trkač: „Oprostite, kako ćemo prepoznat oznake?“
Kamikaza: „Pa bijele trake vam vise po granama drveća.“

🙂  Aj, dobro.

Uz par tehničkih nepogodnosti, maratonci su krenuli pa sad startni prostor zauzimamo mi, bebe. Većina su polaznici adidasove škole trčanja, 35 duša. Ni taj start nije bez anegdote, jer u međuvremenu stiže jedan dida (cca 65 godina starosti), dotrči nam u susret, ugura se na startnu liniju među nas i viče Janku:

-„Zakasnio sam, nisam našao parking, ajde startaj me!“
Janko: „Pa jeste vi za 3km?“
Dida: „Ma ne, za 42! Ajde startaj me, startaj me!“
Janko: „Ma ajde, samo vi trčite!“

I ode dida na put od 42,5 km bez startnog broja.

U očima suze od smijeha, nervoza pred prvu utrku iščezla u sekundi, Žana plače od smijeha i odbrojava, Janko opalio, a Kamikaza raspalio tempo po onim betonskim ciglama kod tornja. 10-ak neandertalaca u istom ludilu krenuli za njim, a početnici, bebe, adidasovi pačići, call me what you like, rade istu stvar! Šta je ovo?!? Proganja nas nevidljivi medvjed ili možda neki zloduh Medvednice? Alo, lakše malo, adidasovci, meni je ovo malo brzo, ali ne…

Razularena bagra trči nizbrdo pored restorana put žičare, pa niz stepenice (kako tko, neki idu i sa strane), a tamo skrećemo lijevo prema Èinovničkoj. Odzvanjaju krici, netko se zeza… ili šta, ima već ozljeđenih? Onda smijeh pa opet vika! Ma tko se u tom ludilu smije okrenut, ako stanem, gotovo je, idem dalje, psihologija gomile, užas. Kamikaza vodi, iako se ne natječe, već nam čovo fino pokazuje put, jelte. Međutim, time je čini mi se nametnuo tempo i vrlo je spontano u vodu pao dogovor da pratimo Nedeljka, jednog od organizatora škole koji nam je trebao držati tempo kako bi svi bez većih problema istrčali utrku. Ja samo trčim dalje, treba trčat brzo (ajde sad kad je beton iza nas, pad na zemlju manje izgrebe ili?). Iako je to iznad mojih mogućnosti, bravo ja, nekontrolirano, gdje mi je pamet, ma koje disanje, ruke lete, noge nose, a znam da ne valja tako, već sam to u Maksimiru na blažoj nizbrdici iskusila, joooj!

Dakle, pojma nemam koliko sam prešla, čula sam da se vraćamo istim putem na cilj. Tu je livada, ali pobogu, mene slezena već boli, a mi i dalje trčimo i sad smo na stazi prema Hunjci. Halo???

Kamikaza je tu stao i pokazuje da trčimo prema nekom liku koji nas usmjerava na kozju stazu, desno u brdo. Tu sad već ekipa hoda, a ja bih se naganjala jer sam kao napokon došla na svoje (brdo, i to uzbrdo!) i vičem Nedeljku (organizejšn men, koji je ispred mene): „Ajmo, brže, brže“, kao da ja mogu nešto brže, a on će na to: „A koliko vas je onda jutros penjalo?“ Pa dragi Nedeljko, ne možemo sad trčat i prepričavat ranojutarnje akcije, ali ukratko sam mu odgovorila da nas je bilo četvero (dvoje školaraca, Božana i ja).

Pred nama je pansion Snježna kraljica, viče Nedjo, koji je sada kad Kamikaze nema ponovno uspostavio autoritet: „Ajde, opet trčimo, nema više hodanja!“ E, pa nemoj mi reć! Doduše, ekipa fakat počinje fino trčat, ali ja sam mogla ludovat na nizbrdici u početku, but that’s all, folks, ubilo me.

Boli me slezena, ili šta se već tamo dolje desno nalazi, iscrpila sam se jutros na 15-ici jer entuzijasti koji su prihvatili moj tzv. eko-poziv imaju nešto malo više snage od mene pa su neočekivano nabili tempo i svaka im čast. Ruksak mi je tom prilikom zbog banana, odjeće, ekstra vode i sl. težio peterostruko nego inače tj. u zadnje vrijeme ga niti ne nosim gore već vodu u ruke i šibaj, nisam puno spavla noć prije, ali nije ni to, jednostavno, jači su.

Dakle, ja hodam, na vrhu brijega nakon pansiona počinjem lagano trčati i tako nastavljam sve do stepenica kod žičare. Greška, jer taj zadnji dio sam već jako iscrpljena i ta simulacija trčanja je kao trčanje u mjestu, bilo bi bolje da sam jednostavno čim brže dugim korakom hodala, kažu mi poslije.

Stepenice. Ah stepenice. Da imam snage radije bih išla pored njih, ali ne, nemam snage, a zašto onda zadnjih 30 metara ipak odlučujem trčati?! E pa zato jer je to trka i trčati se mora, a ja se mogu još malo oznojit. Zato, ajmo ulazak u cilj!

Evo vidim neke cure tu sjede uz stazu s fotićem, ali ne, one pričaju i ne slikaju me. Gle, ovi kaj su bliže cilju isto nešto među sobom razgovaraju, u samom cilju Žana prenosi neke kutije, svi su s nečim zaokupljeni, jedan prolaznik plješće cijele 3 sec. Aloooooooooooooo, ljudi…. JA SAM PROŠLA CILJ! Nitko ništa…

Eh, moraš brže trčat ako si željan pažnje i hvale, alooooo! 🙂

Prvi je stigao za 17 minuta + kusur, prva cura za 19 min, bez kusura, ja za 23:52. It’s okej, što kaže Fani, nisam ni ganjala vrijeme već sam htjela trčati na brdu.

Staza, uf. Voljela bih da sam ranije znala kojim putem trčimo, ali možda bih onda odustala 🙂 (zbog glupe nizbrdice na početku) … i na kojem se kilometru tijekom trke nalazim, kad na prvom, a kad na drugom or is that just too much to ask for in a 3km race? Možda i je, ali nije na odmet.

Mrzim nizbrdice (o betonu i stepenicama bolje da ne trošim psovke) i moram čim prije nešto u vezi toga poduzet, recimo naučit kako na njima spretnije trčati! Mrzim i to iščekivanje na startu, zato fala onom didi koji je kasnio i prekinuo moju nervozu.

I na kraju, bilo je neobično iz perspektive planinara rekreativca naganjati se (prvi put!) po pitomoj sljemenskoj stazici i livadici i susretat druge planinare uz koje si do jučer spokojno šetao. Valjda je suživot moguć, kako između planinara i trkača na istom brdu, tako i u istom tijelu.

polaznica adidas škole trčanja

Podijeli tekst na društvenim mrežama: