Trčanje je kao i život. Prijeđeš određene kilometre (put) za određeno vrijeme i ponekad to radiš sam, a ponekad u društvu. Ali uvijek trčiš samo svojom snagom i voljom, nekada ti je lakše, a nekada ti je izmnimno teško i samo razmišljaš kako odustati i stati. Ima dana kada ti se neda, ali ima i dana kada jedva čekaš da odeš na još jedan trening.

Ako je trčanje kao život, što su onda utrke? Testovi da provjerimo koliko smo dobri, da se usporedimo s drugima? Ili možda ipak sa samim sobom?

Danas mi je jasno da su utrke dokaz da ne postoji nemoguće, da je svaka od njih životni izazov koji svi možemo savladati. I biti zbog toga bolji i snažniji.

Nisam uvijek ovo mislila, dapače, imala sam veliki strah od utrka i znam jako puno trkača koji isto razmišljaju. Znam i one koji jedva čekaju utrke i iznimno su kompetitivni, ali vjerujem da se svima nama ona prva utrka činila kao nemoguća misija. I nije nikada bio problem broj kilometara ili brzina kojom želimo otrčati utrku, nego sumnja hoćemo li izdržati, hoćemo li na kraju biti razočarani i kako ćemo proći kroz bol kada se pojavi, jer, kao i u životu, tijekom utrke uvijek dođe kriza i želja da odustanemo, to je neizbježno.

I tako sam uvijek nalazila (jako dobre!) razloge da ne odem na niti jednu utrku i da uvijek samo trčim i trčim… Do ove godine i Zagrebačkog noćnog cenera. Svega nekoliko dana prije utrke sam još uvijek sama sa sobom vodila bitku hoću li trčati, nisam baš bila redovita na treninzima, tražila sam izgovore, ali u jednom trenutku sam prelomila i pojavila se u nedjelju navečer na startu, pa kud puklo da puklo…

I pukle su – sve one barijere i prepreke koje su ustvari bile samo u mojoj glavi, svi strahovi su nestali kada sam stala na start s preko dvije tisuće ljudi i osjetila da baš TU trebam biti, da TU pripadam.

Onaj osjećaj kada je gomila krenula trčati i ja sam bila među njima! Osjećaj na utrci nema nikakve veze s onim kada si na treningu – navijači su uz stazu, ponese te andrenalin, gotov je prvi krug, evo i drugog, nije mi uopće bilo teško… Ulazak u cilj je kao prolazak na ispitu ili kada dobiješ posao, svjestan si da nema toga što ne možeš, samo ako probaš.

Završila sam godinu s još jednim cenerom, popravila sam vrijeme (sad već mogu pričati o PB 🙂 ) i nije bilo lako otrčati utrku, ne vjerujem da će ikada biti, ako želiš dati sve od sebe. Ali mislim da poanta niti nije da bude lako.

Poanta je da shvatimo da su strahovi i prepreke samo u glavi. Noge uvijek mogu još više i brže.

Piše i trči cenere: Ivana Bare

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: