Pozdrav svim trkačima generacije 2017. i onima koji će to tek postati. Evo i moje priče.

Ona je zapravo, barem u mojim mislima, krenula jaaaako davno. Došlo je vrijeme kada je velika većina nas vezana uz kompjuter. Kako poslovno, tako i kada se želimo odmoriti od posla. Uz posao koji sam obavljala na kompjuteru, odlučim se odmoriti, i to opet na kompjuteru uz fejs. I tako mi se na naslovnici pojavi “škola trčanja”. Nećete vjerovati ali na prvu sam se odmah zainteresirala. Ja?? Da, glavom i bradom, osoba koja mrzi trčanje svih svojih 29 godina! Iako sam bila aktivan sportaš punih 15 godina, kad god bi došlo vrijeme da moramo ići trčati na Marjan, meni bi jednostavno bila muka. Bene su mi se činile dalekima, a Institut jednostavno za moje noge i način mog disanja totalno nedostižan. Ali uz silu sam to nekako gurala jer sam morala. Kako je stalo moje bavljenje sportom, tako sam na trčanje i zaboravila. Ni za autobusom više nisam imala namjeru potrčati. Sve do tog dana D.

Kad sam ugledala školu trčanja na fejsu, poželjela sam ju odmah upisati ali… Ima tu uvijek jedno veliko ALI. Nastalo je pravo razočarenje kada sam vidjela da je tada škola još uvijek aktivna samo u Zagrebu.

U mojoj glavi se jednostavno preko noći javila volja i želja za naučiti pravilno trčati i bila sam uporna. Barem se to meni tako činilo. Pisala sam na mail od škole, i tražila od njih da se pokrene nešto u Splitu (jer ipak smo i mi relativno veliki grad), čekala i iščekivala kada će doći više to vrijeme da se škola otvori tu kod nas. Ista ona koja mrzi trčanje, možda ga na kraju ipak zavoli.

Došla je tako 2016.-ta. Pokrenula se škola u Splitu i tu se opet pojavljuje onaj stari ALI. Ovaj put sam trudna i započeti školu trčanja u 6 mjesecu trudnoće jednostavno nije bila opcija. Bila sam primorana opet čekati sljedeću godinu i sljedeću generaciju. Danas sam mama jedne predivne bebe od punih 8 mjeseci, ali želja za trčanjem je jednostavno toliko jaka da smo krenuli sa “baka servisom”.

Iza nas je uspješno odrađen prvi tjedan škole. Uz trčanje, tu je i druženje, razgovor, smijeh i veselje. Radujem se nastavku škola, novim pretrčanim kilometrima, društvu i svemu što slijedi. Za sada mi je (početna) želja Plitvički maraton. Pod tim mislim da me noge posluže i  uspiju izdržati onu utrku od 5km. Što će se kasnije izroditi i koliki ću (ne)trkač postati, to ćemo još vidjeti. U svakom slučaju, s nestrpljenjem iščekujem novi tjedan i nove trkačke pobjede.

Sretno svima i do skorog javljanja. Puno pozdrava od polaznice Trčaone Split.

Napisala: Gorana Podrug, Split

Podijeli tekst na društvenim mrežama: