Neću lagati, trebale su godine da mi se nakupi inspiracije za trčanje. Psihoterapeut u meni odmah će to objasniti korijenima iz djetinjstva. Odrasla sam u obitelji u kojoj nitko nikad nije brinuo o tijelu. Akademski uspjeh, pamet, umjetnost ako hoćete, to da… ali tijelo?! O tijelu nikad ni riječi.

irenac

Morala sam se u životu najprije dobrano udebljati da shvatim da uopće imam tijelo. A tada ga već nisam voljela, pa mi se njime nije dalo ni baviti. Ali zanimala me psihoterapija. Učeći kako da postanem terapeut, svako toliko,kroz moju se edukaciju pojavila neka pričica koja mi se naselila u glavu… buba, mogli bismo je nazvati.

Priča br.1.

Uvaženom učitelju psihoterapije zazvonio je telefon. Gospođa s druge strane linije borila se s depresijom, anksioznosti, napadima panike, agorafobijom, strahovima svih vrsta…preklinjala ga je da joj dođe u kućnu posjetu, jer ona nije u stanju izaći iz kuće. Učitelj odbije. Ako želi ovoj terapiji dati ikakvu šansu, prvi korak mora biti na gospođi. Dobar potez. Gospođa se uspjela dovući do ordinacije. No bila je u doista lošem stanju. Umjesto da prione na posao, Učitelj joj postavi uvjet:

– “Ako želite da s vama uopće započnem raditi, želim da se najprije počnete baviti fizičkom aktivnošću –  6 mjeseci,  5 puta tjedno, u trajanju od pola sata.”
– “Ali to je nemoguće, ja ne izlazim iz kuće.”, prosvjedovala je gospođa.
– “Briga me. Skačite po sobnom trampolinu. To je moj uvjet.”
Gospođa ode i ne javi se više.
Netočno. Javila se. Dvije godine kasnije.
– “Počela sam onomad, ali sam nakon 3 mjeseca prestala, nešto je bilo, bla, bla… Sada sam ponovo počela, trčim već 3 mjeseca, pa sam vas htjela pitati, kad prođe još 3, mogu li onda doći? Stoji li vaša ponuda još uvijek?”
– “3 mjeseca onda, 3 sad. Možete doći već danas.”
Kad se pojavila, bila je to druga osoba, ispričao nam je Učitelj. Osoba s kojom se sada dalo raditi. Čudili smo se tome. Što vam je, pobogu, bilo?
“Fiziologija depresije i vježbanja jednostavno su nespojive” – kratko je objasnio.

Priča br.2

Dohvatila sam neku knjigu o neobičnim terapeutskim potezima, intervencijama koje su kod klijenata izazvale nevjerojatne pomake. Jedan je terapeut dugo od depresije pokušavao “spasiti” čovjeka kojem je dijete umrlo, a brak nije izdržao tu količinu tuge i užasa. Čovjek je bio slomljen. Kaže da mu je srce doslovno puklo – jedva je preživio srčani udar.
Terapeut ga je posjetio u bolnici. Donio mu je poklon – par tenisica. I rekao da će zajedno trenirati za maraton. Klijent je mislio da je ovaj potpuno skrenuo.

Bio je krajnje depresivan, upravo se doživio infarkt, nije mogao ustati iz kreveta… trčanje mu je bila zadnja stvar na pameti. No terapeut je ustrajao na tome da je srce mišić i da se mišići daju ojačati. I tako su krenuli. Prvo s hodanjem do kraja ulice, dok je ovaj kukao… to make the long story short… kasnije su godinama trčali zajedno maratone, klijent se “probudio iz mrtvih” u svakom mogućem smislu – ponovo se počeo veseliti životu i počeo ga iznova graditi.

Napisala: Irena Čorko Meštrović

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: