Prvi dan škole. Uzbuđenje kao nekada kada sam nakon ljetnih praznika trebala krenuti u novi razred. Na neki način, i škola trčanja, kako i samo ime kaže je kao škola – naučit ćemo nešto novo, postepeno se razvijati i usavršavati, upoznati nove prijatelje i možda ljubavi, imati testove, odnosno utrke, ljetne praznike. Datum je već dugo bio zaokružen u kalendaru, snijeg je pomaknuo početak za još jedan tjedan i napokon sam u ponedjeljak nakon posla otišla na savski nasip.

Obukla sam trkačke tenisice nakon dugo vremena, uzbuđeno krenula prema nasipu i dok sam se penjala s parkinga na nasip, pojavio se onaj savršeni osjećaj. Nebo, rijeka, Hendrixov most u suton, sat vremena samo za mene – nema mobitela, nema sastanaka, napornih mailova, ničega. Samo priroda i ja, prekrasno nebo u predvečerje i polaznici škole trčanja koji su upisali školu na nasipu. Žamor i uzbuđenje je bilo kao na velikom odmoru, neki su kupili i najnovije tenisice i opremu za prvi dan, treneri su bili kao profesori koji će nas podučavati i podržavati tijekom tri semestra, odnosno sedam mjeseci škole. Energija je bila nevjerojatna, a sve nas je povezivao jedinstveni cilj – da nam trčanje postane zdrava i redovita navika, da unesemo promjene u neaktivan način življenja i da napravimo nešto za sebe.

Prvi trening na savskom nasipu.

Ima nešto iznimno hrabro u tome da donesete odluku koja će vam, ukoliko ustrajete u njoj, zasigurno promijeniti život. Svi mi koji smo upisali školu smo već napravili prvi veliki korak, donijeli smo odluku, ignorirali smo sve one izgovore i razloge koje si stalno govorimo o nedostatku vremena, previše godina da bi se sada bavili nekim sportom ili išli u neku školicu, nije to za mene, trčanje mi je dosadno… Kineska poslovica kaže: putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom. Ponekada je upravo taj prvi korak i najteži…

Uzbuđenje je na razini 🙂

A prvi tjedan je uz nevjerojatnu pozitivnu energiju i zalaske sunca, donio i trčanje po kiši, puno smijeha i zabave, ali i nova znanja i iskustva. Prvi koraci su već napravljeni… Bravo za nas!

Napisala: Ivana Bare, polaznica Trčaone Zagreb

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: