Kako je u mom slučaju adidas trčanje ispalo baš fora,
šaljem vam i ja jednu blog-rimu s mora…
Baš danas propuštam trening, savjest se budi, nisam svoja..
Zato ću vam probat ispričat kako je krenula priča moja…

Još lani je adidas škola stigla u naš grad,
a ja nisam bila u mogućnosti upisati se baš tad… 🙁
Čekajući novu sezonu da krene za godinu dana,
trčala sam jednom tjedno tražeći žrtvu da ne trčim sama…
No, kad bi se desilo da za trčanje partnera nemam,
ja bih ostala na kauču bez volje da se za trčanje spremam…
Na prste mogu nabrojat koliko puta sam trčati bila,
ali uvjerljivo sam govorila da ja sam trčati počela…

Sva sreća da je ta godina brzo prošla,
a adidas škola je ponovno u naš grad došla…

I tako krenula sam trčati sa još stopedeset ljudi,
koje u glavi od početka isto pitanje čudi…
Kako ćemo istrčati 21 kilometar u komadu,
a da se ne srušimo već nakon 5 tamo negdje u hladu…
No evo nakon par mjeseci škole u mojoj adidas četi,
mogu vam reći da na dvadesetprvi gledam kao nekad na peti..
Kondicija raste kao trava poslije kiše,
za minute po kilometru sve se manja brojka piše…

Za mene najveća vrijednost škole je činjenica ova,
da se stvorila oko mene velika ekipa nova…
Ekipa koju imam svaki drugi dan, a i više,
ekipa zbog koje se na kauču ne ostaje ni kod jake kiše…
Uz trčanje i smijeh trening kao od šale prođe,
pa čak i kad se 12 km na 35 stupnjeva odtrčat dođe…
I iako s ozljedama zbijamo šale da se spremamo za paraolimpijadu,
u punom sastavu ćemo za koji mjesec trčati po velegradu…

Da zaključim u istom stilu kraj ove moje trkače rime,
nadajući se da moje trčanje zapravo tek počinje ove zime:

Trčanje je super, ekipa me čeka, pozitivaaaaa na sto…
puno hvala adidas školi koja je zaslužna za sve to… 🙂

Napisala: Bojana Alavuk

Podijeli tekst na društvenim mrežama: