Ne mogu reći da sam žarko željela naučiti trčati, pa tko još danas ne zna trčati!?

S obzirom da sam, iz meni prekrasnog Hrvatskog Zagorja, imam “kilometara u nogama”- kako kaže naš trener Marko Bićanić. Nije mi problem prevaliti brdo, preskočiti potok, spustiti se nizbrdo, nastaviti trčati… Međutim, sve je to puno lakše u grupi. Tako sva nadobudna, nakon testiranja na 1 km, našla sam mjesto u B grupi gdje sam odradila nekoliko treninga.

Upoznala sam nove ljude, razmjenjivali smo prijašnja iskustva o trčanju, čudili se čudom kako ćemo od svega nekoliko stotinjaka metara doći do velikih 21 km, pogotovo svog prvog polumaratona. Tijekom treninga bodrili bi jedni druge: je l’ ide?!, je l’ ne ide?!☺ – sve sa smješkom na licu te bi se vraćali kao grupa po one koji su nešto sporiji i kojima je mrvicu teže. Nikog nismo ostavljali i svi bi tako trening lakše izgurali do kraja.

U A grupi, u kojoj sam trenutno, opet nova nasmiješena lica. Tu su vam oni koji ne staju, ne odustaju i često žele više. Odlični ljudi! 😃 Ali i oni imaju svoje strahove. Primjerice, hoće li uspjeti ili koliko će trajati oporavak od ozljeda. Jer, bilo je bolova u koljenu, listu te išijas pa nije  više išlo istim tempom. Moraš mirovati, otići na koju masažu, hladiti, lediti i nadati se da će brzo proći.

Mjeseci prolaze, tu su i godišnji, pa se malo opustiš, doduše neki treniraju i dalje, jer kontinuiranost je bitna ako želiš dobre rezultate.

Kako sam “zaradila” prehladu, nakon godišnjeg sam se vratila u B grupu. Ali, kratko! Već drugi trening i postalo mi je sporo. Počele su i mentalne pripreme za Unicef utrku od 10 km. “Ti to možeš, grupa je tu, trener vodi, bit će to dobro!”

Došao je dan utrke, malo naslikavanja, malo razgibavanja, pa na start. Nađeš se u masi ljudi te skupa s njima jedva čekaš početak. I tako lagano držiš svoj tempo, jer znaš da treba dogurati do kraja. Nema zaletavanja. Obećali su ti neku okrijepu na 2,5 km, pih, nema druge nego vjerovati na riječ i tračati do nje.

Ali, tu su i navijači, pokoja maskota, drugi trkači, dešava se nešto oko tebe i evo već prođe 5 km. Sad još toliko, ti vrapca, zar mi to treba u životu!? Očito da!😂 Mogla sam ko i svi “normalni” ljudi u nedjelju odmarati.

Već si na drugoj okrijepi, još manje od 3 km do cilja. Neki te prestižu, neke prestižeš ti. Gledaš na sat, samo da ti je istrčati unutar sat vremena. Trčiš i dalje. Paziš na disanje, tehniku i brojiš kadencu (aaaha, nije škola ipak bezveze škola)☺i polako se nazire cilj koji je tako blizu, a tako daleko. Navodno je fora ubrzati tempo zadnjih stotinjak metara, dati sve od sebe i ući u cilj sa smješkom na licu jer Trčaonini fotografi pomno bilježe svakog trkača.

I zbilja, svi plješću, navijaju, a tebe noge nose! Nisi ni svjestan koliko brzo trčiš. Dobiješ svoju medalju, čestitate si međusobno, napiješ se vode, Multipower izotonika jer energiju treba vratiti!

Ne boli te ništa (tek drugi dan😆), al’ nije bitno. Sreća frca na sve strane, osjećaj vrhunski! Svatko priča svoj doživljaj, dogovaraju se sljedeće utrke i već se slažu kockice za 1. polumaraton.

Btw, za tjedan dana je, kako ćemo? Lako ćemo 😃

A, da, tu su i Trail i vježbe snage koje vodi vrhunska trenerica Maja Marukić, no o tome nekom drugom prilikom.

Hvala Trčaoni, glavnom treneru Marku i svim trenerima zbog kojih sam zavoljela trčanje.

Asevima veliki pozdrav!😃

100% svoja,

Antonija Cafuta

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: