„Dobro, toliko luda da bih trčala ipak nisam!“  Tako sam prije malo više od godinu dana na kavici kod prijateljice Ivane prokomentirala njeno oduševljenje idejom škole trčanja. A onda su pali njeni komentari o mršavljenju, tanjim bedrima, boljoj kondiciji, kalorijama koje se sagore trčanjem. I tako je počelo.

jelenab

Luda ili ne, nije prošlo ni tjedan dana, kupujem svoje prve tenisice i počinjem trčati sama. Malo sam trčala, a onda mi je trčanje dosadilo. Uvijek isto, nikakvog napretka. Spremila sam tenisice na sigurno i završila s trčanjem. Međutim, ona bubica koju mi je Ivana ubacila u uho kad je ljetos pričala o školi trčanja, nije mi dala mira. Škola trčanja, što bi to moglo biti? Da mi je samo znati kako će netko mene s 31 godinu naučiti trčati? I kako se to uopće radi? Pa svi znamo trčati!

Odlučila sam malo riskirati, uvijek mogu odustati, a tko zna: možda i izdržim do jeseni. Osim toga, bolje je da se u proljeće i ljeto rekreiram na otvorenom, a ne po zagušljivim dvoranama. Prvi treninzi su bili sasvim lagani, minuta trčanja, minuta hodanja, ništa strašno, čak i dosadno. Ali poslije stresnog dana na poslu, odgovarao mi je mir na nasipu, tišina koju je remetio samo topot naših nogu, a i dobro sam se osjećala nakon treninga.

Uskoro više nije bilo lagano. Izostanci su se skupo plaćali na sljedećem treningu. Vrlo brzo je postalo jasno da je redovitost imperativ. Tada je svaki trening u mojoj glavi imao 3 faze. Prva, početak treninga kada sam se pokušavala prisjetiti jesam li na trčanje došla dobrovoljno ili me netko na to prisilio. Druga faza bi uslijedila nakon što bih zaključila da sam tu dobrovoljno.

Onda bih se pitala kako naši treneri misle da mi kroz nekoliko mjeseci istrčimo polumaraton?! Mislim, znaju li oni da je riječ o 21 kilometru?  I na kraju, treća faza. Dolazi na kraju treninga kad sam sretna i prezadovoljna jer sam ga uspjela odraditi, jer sam pomakla još jednu granicu.

A onda, odjednom, baš kad su vrućine postale nesnosne, treninzi sve duži i teži, a počeli smo i trčati po uzbrdicama (što je cijelu priču učinilo još napornijom), u mojoj glavi sve se promijenilo i polumaraton je postao tako realan. Ali, to nije sve, promijenilo se sve oko mene: sve sam počela prilagođavati trčanju, u njemu sam počela sve više uživati i bila sve zadovoljnija samom sobom.

Više ne jedem nešto zato što to volim, nego zato što je to nešto važan izvor ovog ili onog vitamina, minerala ili aminokiseline. Tempiram kada ću piti, kada ću jesti, kada se odmarati. A najbolje od svega je to što uopće ne mislim da se žrtvujem. Treninge ni u ludilu ne preskačem,  ako već ne mogu s grupom, onda savjesno odlazim i sama odrađujem sve onako kako nam je trener propisao.

A kilometri su puno duži i dosadniji kada trčiš sam. Negdje između svih tih silnih dry-fit majica, hlačica, tajica, raznoraznih modela tenisica, izotoničnih napitaka, energetskih pločica i gelova s kojima smo se opskrbili kroz prethodne mjesece, negdje u maksimirskim bespućima i kroz rojeve mušica na nasipu, stvorila su se nova poznanstva koja nam čine svaki trening još zabavnijim i lakšim.

Kroz protekle mjesece bilo je kriza i ozljeda i uglavnom je na treninzima bilo teško, ali nakon svakog treninga osjećaji zadovoljstva bivali su sve veći i veći, a barijere u glavama rušile su se poput domina. Znoj je tekao u hektolitrima, psovali smo i kukali kada smo za to imali snage. Ali na kraju, smijeha je bilo uvijek puno više.

Danas, više od 6 mjeseci nakon upisa u školu trčanja, znam jako puno sretnih i zadovoljnih ljudi i četiri sjajna trenera. Idem u školu trčanja jer mi se ide (tek sam u prvom razredu, a kod mene je tek doktorat kraj) i trčim isključivo zato jer mi se trči (osim toga što uživam u tome).

A polumaraton na zagrebačkom maratonu? Idemo trčati i uživati.

To nije kraj, to je samo početak jedne divne ere u našim životima.

Napisala: Jelena Bošković 

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: