Svaki početak je težak, ali početi trčati…vjerujte da je to najteži početak od svih početaka! Inače nisam sklona ispitivanju vlastitih granica i ne znam što mi bi, ali eto, počela sam. Svojevoljno sam pristala i usput sam pokušavala nagovoriti nekolicinu prijatelja, ali nije išlo. Uspjela sam nagovoriti jedino dečka i vjerujte da je bilo bez ikakvih ucjena, iako je ubrzo morao odustati.

I tako se podosta entuzijasta okupilo krajem ožujka na nasipu, pomalo zbunjenih, ali s puno volje. Nakon uvodnih riječi i dobrodošlice prionuli smo poslu. Poslu koji traje i nikad nije završen, poslu koji ne obavljamo uvijek s lakoćom, ali nas ispunjava i na kraju krajeva čini sretnima.

barbara

Treninzi su bili prilagođeni svakoj kondiciji, čak i onoj koje nema (među njima sam ja bila). Ponedjeljkom smo bili obaviješteni o tjednom programu treninga, a to nam je ujedno bila i pismena potvrda našeg napretka. Naime, u trčanju je nevjerojatno kako brzo možete napredovati ako ste uporni, a isto tako i nazadovati ako niste redoviti.

Po prvi put sam primijetila koliko je prehrana važna za opće stanje organizma i kako određene namirnice utječu na snagu i izdržljivost. Uvjerila sam se, recimo, da nećete dobro ili uopće odraditi trening ako ste kasno, previše ili uopće niste jeli, dakle svaka umjerenost je poželjna.

Neumjerenost je jedino poželjna kod unosa tekućine. Ako vam poboljšanje općeg zdravstvenog stanja nije dovoljan poticaj za početak trčanja, možda će vam biti odraz u ogledalu. U 5 mjeseci trčanja izgubila sam 3 kg, iako to nisam planirala ni primijetila, ali očito se tijelo preoblikovalo pa su me roditelji i prijatelji ispitivali o tzv. dijeti i često podsjećali na to da moram jesti, kao da to inače ne radim.

Ali rekla bih da je fizička pripremljenost lakši dio jer uz odličan plan treninga i nekakav vlastiti plan prehrane napredak neće izostati. Ono na što često nisam mogla, ili znala, utjecati je psihičko stanje. Trening bi trebao biti vrijeme rasterećenja i dio dana kad su misli slobodne, a jedino što se vidi je cilj, ali trčanju ponekad nisam mogla objasniti što je PMS, nedostatak volje ili posjet dečku u bolnici. Znale su mi se događati kojekakve blokade zbog kojih nisam mogla dalje.

Ponekad je teško objasniti sebi, a kamoli drugima, da mi broj kilometara zvuči puno i da zato nisam mogla istrčati do kraja. Možda su ovo za nekoga filozofije, ali sa svakakvim demonima sam se borila u svojoj glavi. Za Zagrebački (polu)maraton nisam spremna, ali do polumaratona “Ivan Starek” na Jarunu uvjerena sam da ću, kako naš trener kaže, jesti kilometre kao kokice. Točnije rečeno, sad još ne mogu, ali do studenog ću moći pojesti 21 kokicu.

Jednom prilikom sam pročitala kako Berislav Sokač svaki svoj maraton posveti njemu dragoj bolesnoj osobi, a ja ću, Matej, svoj prvi polumaraton posvetiti tebi.

I želim nastaviti trčati, ali voljela bih da to bude bez posveta. Zato pronađimo svi ravnotežu u životu i za početak maknimo glave od ekrana računala, pođimo u prirodu, a noge će se same zanijeti i početi trčkarati…

I vjerujte, dogodit će vam se gore navedeni početak!

Napisala: Barbara Čurčić

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: