Mislim da ne postoji nitko u mojoj blizini tko otkad sam krenula u školu trčanja nije čuo da ja trčim u njoj. Ovisno o tome koliko
često vidim neke ljude, neki su čuli i više puta (odnosno svaki put kad se vidimo).

Svjesna sam toga da to ljudima koji ne trče ide na živce (oni koji trče su uvijek nevjerojatna podrška), ali ne mogu si pomoći. Naravno da želim s ljudima podijeliti ono što me najviše veseli. A priznajem kako sam se i sama začudila kada sam shvatila da je to trčanje.  🙂

ines2

Svi smo mi u neko doba svog života čuli da je trčanje super zbog različitih stvari. I velikoj većini se to uvijek čini kao odlična vježba koja najviše donosi i najlakše se ubaci u život odnosno raspored. Ali rijetko tko je stvarno i ubaci.

Ja prva sam godinama planirala početi trčati. Točka. 🙂 To je bilo sve što sam po tom pitanju napravila – planirala. Jedne godine sam
čak toliko jako planirala da sam kupila i tenisice.

Neću reći prije koliko godina je to bilo, no ove godine su moje tenisice vidjelo svijetlo dana jer sam shvatila da se sama nikad neću natjerati, a čula sam za školu trčanja. Škola trčanja velikoj većini ljudi zvuči smiješno, ali to je zato što ne razumiju.

Nije škola trčanja zato što nitko od nas ne zna trčati, to je škola gdje naučiš koliko ti trčanje daje i zašto oni koji trče toliko hvale tu aktivnost. Naučiš kako zapravo i voliš i želiš trčati, ali toga jednostavno nisi bio svjestan prije.

Ustvari je trčanje životna škola za koju treba malo hrabrosti kako bi se upisao. Ali samo malo, jer kad kročiš u nju, dočekaju te širom otvorenih ruku i pruže potporu.

Pitate se tko? Tenisice, staze, trkači, treneri, vrijeme, a ponajviše tvoje srce koje sa svima želi podijeliti to novo otkriće.

Naravno da onda idem svima na živce, nije lako takvo otkriće čuvati za sebe, umjesto dijeliti stalno sa svima. 😉

Napisala: Ines Stefanović

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: