Znate kakvi su ljudi – što god da radite u životu ili još više što god da se odlučite raditi, uvijek će vam postaviti pitanje ZAŠTO? Zašto to radiš? Još ako se odlučite na određeni zaokret i baviti nečim što bar na prvu nije povezivo s vama, upitnicima nikad kraja. Kroz to sam prošla ovog proljeća kada sam odlučila upisati adidas školu trčanja.

nikolina

Ne mogu reći da nisam sportski tip. Volim gledati puno sportova, dosta njih i prakticirati, nemam problema s motorikom i posjedujem dovoljnu dozu natjecateljskog i navijačkog duha. Gdje je onda put otišao u krivom smjeru da ovo ljeto nisam u Londonu stajala na nekom od postolja? Ili u najmanju ruku da barem nisam ostvarila karijeru kao Miss sporta?

Ključna sportska osobina koja mi nedostaje je – disciplina. Između mene i kontinuiranog bavljenja sportom su se uvijek nalazile neke prepreke – previše posla, premalo vremena, poneki izlazak, nedostatak društva i najjednostavnije rečeno – puno izgovora.

Od toliko isprobanih sportova (nap. posjedujem rukavice za golf), trčanje me nikad nije privlačilo. Koliko god sam smatrala fascinantnom nečiju sposobnost da trči pola sata bez da mora stati, izdahne dušu, bude crven k’o paprika, nisam vidjela zašto bih sebe maltretirala treningom da to postignem.

I kako sam onda s takvim lijenim stavom uopće dospjela u školu trčanja? Poklopilo se više toga. Prvo, u šetnjama oko Jaruna počela sam uočavati iste face koje su trčale i pri tome izgledale prilično raspoloženo, a osim toga, htjela sam konačno pronaći sport koji će u meni probuditi želju da se rekreiram redovito i „doživotno“.

Svidjela mi se jednostavnost – da ne trebam kupiti još jedan sportski rekvizit koji će nakon nekoliko mjeseci skupljati prašinu ili služiti za odlaganje odjeće (sobni bicikl) i fleksibilnost – u smislu mjesta i vremena kad se može prakticirati.

Utjecao je i odličan tajming (proljeće), ali presudan je bio postavljeni (za mene dugoročan) cilj – za 6 mjeseci biti sposoban istrčati ZG polumaraton. To mi je izgledalo kao nadnaravna sposobnost, kao najnevjerojatniji pothvat na koji ću se natjerati i definitivno jedno od zaista „vau“ postignuća prije 30-te, a nemam baš neki dosadan život.

Još jedan veliki razlog je bio kontinuitet. Ako kažu da za stvaranje navike treba 6 mjeseci i ako ću zaista uložiti trud da 6 mjeseci trčim 3 puta tjedno, nadala sam se da će, kad prijeđem tih 6 mjeseci, osvanuti jutro s osjećajem da ako ne odem trenirati, da će mi nedostajati. Jer koliko god volim sport, nikad se još nisam probudila i pomislila „Joj što bih danas voljela otići napraviti trening“ (eto zašto nisam završila na postolju).

Još kad sam uz sve ove psihičke pripreme uspjela nagovoriti i prijateljicu iz svoje netrkačke okoline da mi se pridruži, avantura je mogla započeti!

Napisala: Nikolina Cvitanović

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: