Nema ništa ljepše nego kad čovjek radi ono što voli.

A ja stvarno volim trčati, volim trenirati i volim izazove. Upravo jedan takav izazov, ponuđen mi je početkom godine kada mi je trener Damir Adžaga predložio da s njim vodim ovogodišnju generaciju Riječke škole trčanja. Novi izazov i velika čast.

Neću nikad zaboraviti naš prvi sastanak s polaznicima škole. Njihove oči širom otvorene, uzbuđenje i „strah“ na svaki spomen dužeg trčanja, trčanja po buri, po kiši, po suncu… „Kako to mislite 21 km?!” – bio je lajtmotiv tog prvog sastanka kada smo im pričali koji su nam ciljevi.

I krenulo je, minuta trčanja – minuta odmora. Svaka minuta nosila je novi napredak, novu sreću, nova pomicanja njihovih granica. Kako je vrijeme prolazilo, tako su nestajale minute odmora. Dionice su bile sve duže, uzbrdice sve teže, trčanje po kiši sve draže, a po suncu sve lakše. Njihove oči su i dalje širom otvorene ali sada od nevjerice i sreće koliko daleko, koliko brzo, koliko vremenski dugo, koliko uzbrdo smo pretrčali. Iščekivanje i predviđanje sljedećeg plana treninga počelo bi već u srijedu,  iako isti stiže tek u nedjelju. Planiraju se rute kamo trčati na godišnjem odmoru, javljaju se odrađeni treninzi na poslovnim putovanjima. Razmjenjuju se informacije o prehrani, zadovoljstvo izgubljenim kilogramima, danima bez cigareta, a počelo se ići i na prve utrke….

Vjerovatno nisu bili ni svjesni koliko ih je trčanje brzo mjenjalo i postalo dio njihovih života.

Nama trenerima je, naravno, jako važno naučiti polaznike što pravilnijem trčanju, ispraviti držanje, ruke, korak, disanje i sl. Ali ono što je najbitnije postići je to da dugoročno uživaju u trčanju. Iskreno se nadam da smo uspjeli u tome.

Iako podijeljeni u A i B grupu, različitih godina, različitih fizičkih predispozicija, različitih mogućnosti… Jedno nam je svima zajedničko, a to je ono lijepo što trčanje donosi – zadovoljstvo!

Zadovoljstvo vlastitim uspjehom i uspjehom svoga kolege, bio on najbrži ili najsporiji. Riječi „ne mogu“ ili „odustajem“ izbrisane su iz njihovog rječnika, a svaki trening počinje s „idemo, pred nama su minute ČISTE UŽIVANCIJE!“. Svaki njihov osmijeh prije, a posebno nakon treninga. To veselje i pjesma za vrijeme treninga, njihova zahvalnost prema nama trenerima i prve suze radosnice u cilju, neprocjenjiva je nagrada našem radu.

Ne želim nikog posebno izdvajati jer je to grupa predivnih, hrabrih i upornih ljudi s kojima sam i ja u ovih sedam mjeseci učila i rasla. Zahvaljujem im se ovom prilikom na svim prekrasnim trenucima koje smo zajedno doživjeli i unaprijed se veselim novim, a poznavajuć’ njih, bit će ih još jaaaako puno. 😊

Do Zagrebačkog polumaratona,

sportski pozdrav!

 

Napisala: trenerica Branka Paškvan, Rijeka

Podijeli tekst na društvenim mrežama: