Trčanje je moj stil života. To je vrlo jednostavna aktivnost, samo obučem tenisice i trčim. Zrak i zemlja su besplatni, a činjenica da mogu trčati je još ljepša. Zapravo to je sve što mi i treba. Tenisice i čisti zrak – toliko jednostavno. Trčim iz zahvalnosti, jer mogu, trudim se kad god mogu i nadam se da ću moći dok god hodam. Zapravo kad ne trčim osjećam da uzimam svoje tijelo zdravo za gotovo.

Imati slobodno vrijeme za sebe u majčinstvu je luksuz i iskoristiti to slobodno vrijeme za trčanjem je još veći luksuz. Uzimajući u obzir koliko ljudi zbog tjelesnog onesposobljenja to ne može još spremnije zavežem vezice. Obično je baš to najteže, zavezati tenisice i izaći iz kuće. Ako sam taj dan “kratka” s vremenom ili mi se više hoda, opet bolje kratak trening nego nikakav. Čak i tada sam u prednosti ispred onih koji sjede pred TV-om. Kvalitetno provesti dan ili dio dana na zraku uvijek je bio moj izbor. Kada trčim to je vrijeme za mene, tu sam potpuno svoja, prirodna, lijepa, prilagodim ritam trčanja ovisno o tome kakav mi je dan i koliko toga treba izbaciti iz sebe. Obožavam zvuk pucketanja lišća pod nogama, preskakanja grančica, zvuk razmicanja šljunka pod tenisicom i prtenja snijega kada je to jedino što čuješ. Sve me to mislima vraća u djetinjstvo. Padanje kapljica kiše po obrazima, jutarnji pjev ptica koji te vodi kao da trčiš po nekoj egzotičnoj prašumi, milovanje vjetra po obrazima gdje zamisliš da stojiš na vrhu neke planine i za tren te vrati pored nekog slučajnog prolaznika koji ti se pogledom divi dok pored njega protrčiš sam ili još bolje gurajući dječja kolica. 🙂

Moji klinci obožavaju trčanje.

Trčanje mi vraća onaj osjećaj djetinje razigranosti koju upijam kod svoje djece. To me toliko obuzme da kada vidim neki lijepi put kroz šumu, perivoj ili stazu u parku poželim tuda trčati jer mi ono vraća svježinu tijelu i umu koju svakodnevica troši. Kad umorna odem trčati, kući se vraćam odmorena.  Zaključak – da bih bila bolja majka moram trčati jer ono čini moju svakodnevnicu slađom i boljom. Ako svaki dan izvadim suđe iz mašine ili obavim neki dio iz procesa pranja veša, tako isto moram naći vremena za trčanje kako bih sve fizičke poslove oko nošenja djece i kućanstva mogla dugoročno obavljati. Trčanje je za mene dio osobne higijene. Nekad se i dva sata nakon treninga ne stignem istuširati dok ne namirim spotrebe svojih, ali nema veze dogodi nam se svima koji imamo obitelj. Film je u glavi – bar si išla trčati.

Upravo to je moj luksuz ali i moja osnovna potreba – moja strast. Onaj osjećaj lakoće nakon trčanja vrijedi svakog truda izlaska iz kuće, osjećaj odmorenosti i osmijeh na licu. Trčim jer želim držati korak sa svojom djecom. Meni su u glavi već sve planine i parkovi koje želim s njima obići, želim biti fit i to moći. Želim biti roditelj koji ima snage za svoju djecu, za sve izazove koje svakodnevni život nosi. Igre u parkiću, zajedničko ljuljanje na ljuljački, bezbroj podizanja i spuštanja na klackalici, nogomet, trčanje u krug na vrtuljku, spuštanje na sajli pa sve do nošenja po stubištu kad su već dobrano umorni. Plan je trčati svaki dan, kao i izvesti djecu. Pa tako ako koji dan i ne uspijem kažem si “ok, ideš sutra”, do kraja tjedna zna se skupiti i po 3-4 treninga . Ako nisam u Trčaoni i vodim treninge onda nemam određene dane u tjednu kad trčim. Pokušala sam ići prema nekom rasporedu ali plan se zna promijenit i onda budem ljuta ili tužna što mi je trening propao. Ovako kad odlučim ići svaki dan, odradim daleko više toga.

Trčanje je za mene dio osobne higijene.

S mužem sam prohodala trčeći. Kad smo dobili prvo dijete trčali smo s njom gurajući ju u kolicima. Već je toliko navikla na brzu vožnju da kad bi išle u šetnju uopće nije htjela biti u kolicima, samo je nošenje dolazilo u obzir ili trčanje. Kad smo dobili drugo dijete zajedno bi svi išli u parkić, a ja bih dok se oni igraju otišla otrčati svoju rutu i ubrzo im se pridružila. Dan nakon trčanja poprimi drugu boju, a vjerujte mi djeca to itekako osjete. I za kraj , željela bih prenijeti svojoj djeci da uživaju u prirodi i sportu, a znam da to mogu najbolje svojim vlastitim primjerom. Stoga dragi roditelji –  tenisice na noge i radom na SEBI činite dobro i svojoj djeci.

Napisala: Anamarija Belušić, trenerica Trčaone Zagreb

Podijeli tekst na društvenim mrežama: