Na mjesta, pozor, kreni!

Kada si zadnji puta čuo ovu rečenicu?

Ukoliko te sjećanje vraća na startnu liniju školske dvorane jer si tada zadnji put otrčao onih predugih 6 minuta kako bi dobio prolaznu ocjenu iz tjelesnog, onda te dragi budući trkaču pozivam da se nakratko udobno smjestiš i pročitaš ovaj tekst do kraja.

Sigurno si se puno puta pitao zašto postoje škole trčanja? Zašto bi netko uopće išao u školu da bi naučio trčati? Zar postoje ljudi koji to ne znaju? Zar zaista postoje ljudi koji to plaćaju? Zapitao si se sigurno i zar zaista ljudi mogu voljeti trčanje?

Škole trčanja i nisu neka novost, no ako slučajno nisi čuo za njih sigurno si uočio ljude koje trče gradom dok si sjedio u tramvaju ili automobilu čekajući da nakon pola sata i ti napokon prođeš kroz taj semafor. Viđao si ih ljeti i zimi, viđao si ih po snijegu, buri i vrućini, viđao si ih i na moru, na planini ma kada malo bolje razmisliš viđaš ih stalno.

Kao osobi koja se sportom bavi od kad pamti za sebe i kojoj je trčanje obilježilo cijeli život do prije nekoliko godina mučila su me ista pitanja, a onda sam počela raditi u školi trčanja i odgovori su ubrzo stigli sami od sebe.

Kada sam prvi put stala pred grupu zamolila sam da dignu ruke svi koji vole trčati. Niti jedna ruka nije bila u zraku. Bila sam lagano obeshrabrena. Upitala sam ih zašto su onda došli. Bilo je raznoraznih odgovora, neki su ispunjavali novogodišnje odluke, neki su željeli smršavjeti, neki su bili tu zbog zdravlja, a neki su jednostavno izgubili oklade pa su bili prisiljeni upisati se.

Tada sam se zapitala kako ću nekome tko ne voli sport ili ga to jednostavno ne zanima kroz nekoliko mjeseci približiti ljepote trčanja i objasniti da ćemo trčati bez obzira na sve vremenske prilike i neprilike.

Izazov je bio prihvaćen i avantura je mogla započeti. Prvih nekoliko tjedana čulo se uglavnom teško disanje, još teži koraci i par sramežljivih odgovora kada sam upitala je li im teško. Vrijeme je prolazilo, treninga je bilo sve više, trčalo se brže i trčalo se duže, atmosfera je bila sve opuštenija, a društvo sve ugodnije. Nakon mjesec dana zamolim da dignu ruke svi koji su u međuvremenu zavoljeli trčanje ili im je ono postalo malo manje mrsko. Na moje iznenađenje većina ruku bila je u zraku. Odjednom sam bila okružena ljudima koji su dijelili istu ljubav prema trčanju kao i ja. Velika većina vrlo je brzo počela sanjati o polumaratonu, a san je ubrzo postao stvarnost. U jako kratkom periodu stvorili smo zajednicu ljudi sličnih interesa i sličnih načina razmišljanja. Grupa se pretvorila u društvo, a trening je od „mučenja“ postao ispušni ventil nakon napornog dana na poslu.

Naša avantura zvana treninzi bila je obostrana škola. Škola trčanja koja je ljudima pomogla da izađu iz zone komfora, da upoznaju nove ljude i okrenu se zdravijim životnim navikama, ali i škola meni kao treneru jer su me ti predivni ljudi (kojih sam se na početku bojala i koji su se bojali mene) podsjetili na one prave vrijednosti sporta i života. Vidjeti ljude koji su od potpunih početnika danas stalni gosti trkačkih staza i brojnih utrka izaziva u meni emociju sreće i ponosa jer znam koliko je vremena, truda i volje uloženo kako bi došli do ciljne linije.

Ukoliko sam ti kroz ovih nekoliko redaka uspjela odgovoriti na pitanja i približiti ti zašto sve više ljudi boluje od zaraze zvane trčanje pitam te jesi li i ti spreman pobjediti sam sebe i postati dio velike trkače obitelji škole i kluba trčanja Trčaona?

Piše: Petra Lulić, trenerica u Trčaoni

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: