A, ne, ne… ta rečenica u nekoj dalekoj budućnosti neće imati mjesta u mom vokabularu. Moji će unuci opetovano slušati priču kako je “Baka istrčala svoj prvi polumaraton davne 2014!”. I umirat će od dosade jer ću im je pričati često i detaljno. A onda će me prestati zvat na obiteljska okupljanja pa ću sjedit doma i pričat je svojim mačkama….

ivvi

Kako sam i kao mala bila hiperaktivna, obiteljski savjet odlučio je da će me čuvati baka i deda. Definitivno nisam bila materijal za vrtić no, kako bi se poradilo na socijalizaciji demonskog djeteta prije upisa u prvi razred, upisali su me u malu školu. I tamo sam upoznala njega. Zvao se Nino i imao je velike smeđe oči. On je bio moj dečko. Mislim, nije to znao, al bio je. Kaj je najboljle, nisam sigurna dal me uopće percipirao, jer su tada dečkima cure “fuj” i “bljak”. Ja sam tada (kao i sada) vodila borbu s kuhanjem delicija (od pijeska) ne bih li osvojila njegovo srce. Mislim, ako me se uopće sjeća, sjeća me se kao jako loše kuharice čije torte od blata nemaju ni oblik, ni listiće za ukras, ni popikane grančice umjesto sviječica. Al sam sigurna da se sjeća kako sam mu nakon priredbe za kraj male škole pritrčala i u obraz zveknula veeeliku sočnu pusu. Naravno da mu je to bilo odvratno, i gnjusno, i odmah je otrčao mami, i skoro se rasplakao. Meni je naša veza bila super iako bi mi svaka feministica sugerirala da on nije čovjek za mene i da me ne zaslužuje. Nije zaposlen, drži se mamine suknje i tretira me kao… kao  što već dečki tretiraju cure u tim godinama.

Počela sam voziti prije dvije godine. Ok, položila sam ja vozački  još davnih dana, al nekako mi vožnja nije bila bliska. Dobro, nećemo se lagat – na polaganju ispita te davne (!) 2000. bila sam posljednji kandidat, tipu  iz komisije se žurilo pa me propelao kroz tri ulice oko autoškole i pustio. Nakon toga sam se s dedinim autom usjpjela (za ovo moraš talent) zabit u 3 (tri!!) sparkirana (SPARKIRANA) auta, pa mi više nisu dali sjesti za volan. No, prije dvije godine sam morala počet vozit pa sam si, jer sam sada pametnija i puno odgovornija, platila par dodatnih sati u autoškoli. I krenulo je. Nekako. Po zimi. Moja prva samostalna vožnja odvijala se po snijegu i to ni manje ni više nego po Slavonskoj. Kad sam ujutro krenula na radio, bilo je lijepo vrijeme. No ubrzo je počeo padati snijeg, koji se nagomilavao brzinom svjetlosti. Sjećam se kako sam se jadala Željki Šaponji da ne znam kako ću to sama odradit, jer to je Slavonska, to je brza cesta, snijega ima ko u priči, a ja moram skroz od Vjesnika do Borongaja. Šapa me tješila (dobro, malo mi se i smijala), a ja sam nevoljko nakon šihte sjela u auto i upustila se u avanturu zvanu “Zimska služba: Snijeg nas je (i) ove godine iznenadio”. Stigla sam živa i zdrava mami na ručak. Jest da sam kasnila kojih 15ak minuta jer sam vozila poprilično pre sporo, al čak ni činjenica da sam se nagledala srednjih prstiju k’o nikada prije u životu nije umanjila moju sreću i ponos kad sam se sparkirala pred maminom zgradom.

Dok sam išla u srednju školu, štikle su bile strani pojam koji nose odrasle žene. Kako se ni s dvadeset-i-kusur godina nisam svrstavala u tu kategoriju, taj komad obuće nije bio u mom ormariću za cip… hrpi u hodniku. Zato mi je za potrebe nekog radijskog partija moja frendica Kraljica posudila svoje. Najstabilnije koje ima. Srebrne. Bile su mrak. Ja nisam. Nabadala sam ko neka kokoš cijelu večer za potrebe radijskog tematskog partija, izgledala sam ko pijani tuljan na štulama a tak sam se i osjećala. Pogotovo nakon petog pelinkovca. Za hrabrost. Bilo mi je grozno al izdržala sam, jer sam… htjela izdržati. I iako sam svakih 10ak minuta dolazila u napast s garderobe pokupit vrećicu s balerinkama – nisam. Kad sam se već odlučila ušminkat do kraja, do kraja ću ušminkana i ostati. Bez obzira na slike tuljana koje su mi se vrtile pred očima i koje uopće nisu bile privlačne… Ok, možda je to bilo i od pelinkovca, ne znam…  Nakon što sam te večeri zaključila da štikle definitivno nisu za mene, sljedeći dan Kraljica i ja otišle smo skupa u dućan i kupile mi sličan takav par. Zakaj? Zato kaj sam sad već odrasla žena i ipak će mi ponekad zatrebat štikle. Moje vlaatite. I stvarno zatrebaju. I iako nikad nisam naučila propisno hodat u njima, baš si dobro izgledam u njima…  kad samo stojim. Još bolje kad sjedim.  Ponekad me baš veseli bit pijani tuljan na štulama.

Tak si ja nekak zamišljam i naš prvi polumaraton. Ne očekujem da će biti sjajan i bajan. Štoviše, čini mi se da će biti kao bezlična torta od pijeska. Torta koja definitivno nije za jelo, al ju je zato jako zabavno raditi! 🙂 Očekujem da će biti kao vožnja po snijegom zatrpanoj Slavonskoj, ona u kojoj voziš brzinom koja je tebi ugodna da sačuvaš  živu glavu, bez obzira na ostale. Znam da ću biti pijani tuljan a ne graciozna gazela, i znate kaj? Baš me briga. Ponekad se čovjek samo treba opustiti i prepustiti se. Pa kaj ak sam spora? Svakak sam brža od tipa koji sjedi pred telkom i gleda tekmu (kajjaznam… Chelsea-Arsenal, recimo… )

Ja žarko želim istrčati taj polumaraton i zato ne ne sumnjam u svoj uspjeh.

A i nekako guštam pri pomisli da ću maltretrati svoje unuke… 😉

Ivi First

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: