LAKO JE NJIMA, GOVORILI SU SVI, NJIH SREĆA PRATI,
ALI NISU ZNALI KOLIKI SU ZA SREĆU POTREBNI SATI I SATI,
MUKOTRPNOG ODRICANJA I RADA,
I DA SREĆA SE NEBA TEK TAKO NE PADA,
JER SAMO SE HRABRI DOČEPAJU SLAVE,
PRIPREMAJUĆI SE ZA POLUMARATON UZ NASIPE RIJEKE SAVE…
Početak adidas avanture obilježilo je testiranje nakon mjesec dana organiziranog treninga. Zadatak je bio pretrčati jedan kilometara u što kraćem vremenu. Tijekom nastave TZK u srednjoj smo školi svi preživjeli test aerobnog kapaciteta, poznatijeg kao trčanje u vremenu od 6 minuta. Neki su doduše zamrzili taj dan jer je nastavnik svojim zviždukom za start prouzročio mučninu u želucu koja je i dalje prisutna u mislima.
Međutim, taj jedan kilometar pretrčan nakon tridesetak dana bila je samo prolazna stavka u životu svih polaznika ašt koja je ostavila sasvim drugu emociju. Bili su prezadovoljni jer su sami sebi dokazali kako su taj kilometar istrčali brže nego ikada u svojem životu. Oborili su svoj prvi rekord na kojem smo im s ponosom čestitali. Zbog tog su kilometra bili ponosni što su odlučili promijeniti način života i što se u tom jednom kilometru iskristalizirao sav potencijal koji nose u sebi, a nisu bili niti svjesni da postoji. Mozak je pokrenuo svu silinu impulsa koji su proizveli eksploziju pozitivne energije koja se manifestirala u osjećaju slobode, osjećaju novog početka, novog ispunjenijeg života.
Stara mudrost kaže “Kako posiješ, tako požanješ“ i upravo je ona dočarala put kojim su školarci nastavili. U početku su to bile minutice trčanja tijekom kojih su osjećali minimalnu bol. Povećanjem dionica trčanja i vrijeme trajanja istih povećala se mogućnost pojave veće boli u mišićima. Istovremeno se povisio i prag osjeta boli, prag tolerancije na bol, ali i opća pripremljenost organizma jer se djelovalo kako na tijelo tako i na „duh“! Uskoro se bol počela osjećati sve kasnije i kasnije, a pretrčani su kilometri bili sve lakši i lakši. Mišići su bili spremniji za sve teže i teže napore. Zavrnuli su rukave i nogavice i iskoristili sve skrivene rezerve i uvidjeli da njihova tijela nisu samo garaže potkožnog masnog tkiva već živi organizam koji je sposoban ostvariti čuda.
Sve ovo nije bilo nimalo lako niti jednostavno. Ali, upravo se tada pojavio još jedan čaroban sastojak, nešto što je u psihologiji / sociologiji poznato kao pripadnost grupi, pripadnost skupini. Niti jedna osoba nije otok, on(a) je socijalno, društveno biće, željno ljubavi i pažnje, jednom rječju druženja. Rađamo se među ljudima, rastemo i razvijamo se među ljudima i možemo slobodno reći kako je naš život nezamisliv bez osjećaja pripadnosti nekoj skupini ljudi. U početku smo okruženi djecom u vrtiću, potom školarcima, a uskoro poznanicima na raznim slobodnim aktivnostima u i izvan škole. U svačiji život konstantno ulazi sve veći broj novih i novih ljudi. Krug poznanika i prijatelja se tijekom godina stabilizirao, a svakodnevne obveze usmjeravaju nas u rutinu, kolotečinu, mrtvilo…
Odjednom smo shvatili kako je svakodnevnica postala nepodnošljiva, kako nas nešto guši i da nam je potrebna promjena. Upravo je tada u svemir, koji je do tada savršeno funkcionirao, zajedno sa nekoliko prijateljskih planeta, uletjelo nekoliko novih „satelita“ koji su začuđujuće putovali istim valnim duljinama. Netko istih razmišljanja, netko istih ili sličnih mogućnosti. Rame uz rame su počeli prvi razgovori, prva druženja. I što se dogodilo novim školarcima? Stvorio se klik i nakon nekoliko treninga „svemir“ se počeo širiti i širiti. Zaredale su organizirane fešte i aštovci dišu kao jedan.
A sada će se sva ta sinergija usmjeriti prema završnom cilju, završnoj prepreci, prema ZG POLUMARATONU! Još je samo nekoliko dana ostalo do trenutka kada će se svi oni zajedno družiti na Trgu bana Josipa Jelačića. Nestrpljivo će odbrojavati minute do početka onoga o čemu sanjaju od 01. ožujka. Napokon će ostvariti ono o čemu su toliko maštali, napokon će se pred njihovim očima odvrtjeti film koji su vizualizirali dugih sedam mjeseci. Te nedjelje, 9. listopada, dogoditi će se nešto što će im ostati zauvijek zapisano u pamćenju, nešto o čemu će pričati do kraja života; prvo svima koje poznaju, a u budućnosti svojoj djeci, a možda jednog dana i svojim unucima…jer njima je bilo LAKO!
Na kraju krajeva, zar je teško napraviti dvadesetjednutisućudevedesetiosam koraka?
Napisao: Erik Lukšić