Što reći na kraju? Na koncu konca? U stvari, ništa ne reći, već opustiti se i uživati jer je mnogima od vas ovo bio najbolji period života. A nekima i više od toga. Vjerujem da ste prije svega zadovoljni jer ste okrenuli novu stranicu u životu, preuzeli kormilo u svoje ruke i usmjerili pramac svojeg života u sretnu, zdraviju budućnost. Dok je ostatak sjedalačke populacije iz vašeg neposrednog okruženja, popodneva i večeri provodio uz tele-viziju i polako se pretvarao u telad bez vizije, vi niste odustali! Ostali ste ustrajni do samoga kraja!
Slijepo ste vjerovali vašim trenerima koji su vam, poput mantre, ponavljali iz treninga u trening kako vi to možete! Koliko im god teško bilo boriti se s vašim strahovima i nepovjerenjem, stoički su podnosili torturu sumnje u konačni rezultat. Pitanja tipa kako je moguće istrčati više od 21 km u roku od manje od 8 mjeseci treninga, opetovano i opetovano su bila na usnama većine polaznika. Da su treneri za svako postavljeno pitanje stavili po kunu u džep, mogli bi od svog džeparca platiti startninu svih vas na Zg polumaratonu!
Ali, dogodilo se upravo suprotno od onog u što ste sumnjali. Kad podvučemo crtu i osvrnemo se na vaše rezultate možemo biti isključivo ponosni. Jer ono što se zbivalo 11. listopada je pisanje povijesti; istrčali ste prvi polumaraton u životu i položili “osobni” ispit zrelosti. Niskoj temperaturi, kiši i vjetru usprkos, odlučili ste napraviti nešto što vam nitko nikada više neće moći oduzeti, odlučili ste trčati dva puna sata po kiši ne mareći što će vam prolaznici reći. Adidas ALI virus je ušao u svaku poru vašeg organizma i prouzročio neviđene efekte; tjerao vas je naprijed i naprijed i naprijed: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, ali i onaj posljednji dvadesetprvi kilometar, virus je bio jači i nije dozvolio da stanete.
Usporili ste, ali stali niste. Do cilja stigli jeste! Netko brže od dva sata, netko sporije, ali medalja se ne skida s vrata, a Diploma se kočoperi iznad kreveta ili na zidu ureda. Svim zlim jezicima usprkos. Sami ste svjedoci koliko ste puta bili predmet ismijavanja i pogleda ispod oka bliskih suradnika ili kvazi prijatelja. Niste dali nikome snagu da vas obeshrabri. Čestitam vam od srca što niste pokleknuli i nastavili ste trčati i trčati i trčati…
Ali sada nemojte stati! Osvojili ste prvi vrh. Nemojte da bude i zadnji. Jer arhivirani ZG polumaraton (a možda i Ljubljanski) je samo dokaz da možete istrčati 21 km. Ali smisao je tjelesna aktivnost i navika svakodnevnog vježbanja! Neka vam zdravlje ostane prioritet, a trčanje samo sredstvo kojim ćete usporiti starenje i ostati mladoliki i u formi. A odlasci na utrke diljem lijepe naše, a i šire, neka vam bude nagrada i svrsishodno ispunjavanje dokolice i dodana vrijednost u novom, ljepšem načinu provođenja slobodnog vremena.
piše: Erik Lukšić
P. S. Što dodati za kraj osim da ste SAVRŠENI… i da ovo nije K R A J !!!