Kolumna ZG polumaraton je trilogija zamišljena da zaključni dio priče prepustimo polumaratoncu/ki koja/i je po prvi puta istrčala/o 21 kilometar. Željeli smo dobiti osjećaji uživo, osjećaj prvog puta u životu. I kolumna je stigla, ničim izazvana, iz nutrine duše. Uživajte u predivnom tekstu Ksenije Mezgec Joka #adidasskolatrcanja #pula…
PRVI polumaraton u životu
Napisati ili ne napisati. Uvijek se nekako ustručavam, jer mi je to, rekli bismo, struka (novinarstvo). Ali, napisati ću, da mi ne promakne, ne odluta, da se ne zaboravi…
Prvi polumaraton u životu, prvo trčanje na duže pruge uopće. Hm, prije ne tako dugog vremena (koju godinicu), mislila sam, kao i većina osoba kojima sam okružena, što rade “ovi” ljudi nedjeljom, praznicima, po kiši i nevremenu, na godišnjim odmorima – TRČE. Oh, kako su “ludi”. Danas, nakon samo sedam mjeseci aktivnijeg trčanja, treniranja i uživanja u slatkim mukama mogu reći da sam zadovoljna! A kada to ja kažem, svi oni koji me duže poznaju, znaju koliku to ima vrijednost! Zašto? Jednostavno. Rijetko sam kad zadovoljna u radu (ne mislim na život), jer mislim da se u radu može uvijek više, bolje i spretnije.
Zadovoljstvo polumaratona koje ne bih mijenjala niti jednim jedinim drukčijim potezom, trenutkom, iskustvom. Mnoge priče sam čula, u ovo kratko vrijeme koliko me trčanje kao takvo zanima, ali uvijek je postojala doza sumnje u pretjerivanje i dodavanje sitnih pikanterija kako bi priča bila zanimljiva. Ali, ono što se meni dogodilo na prvom polumaratonu u životu, zapravo mi je dokazalo da je svaka priča moguća, ali i svako iskustvo drugačije. Jer, kada te ulovi “kriza” na 20-tom kilometru, kilometru sa kojega se gotovo vidi cilj, kriza u kojoj noge same idu, ali glava stoji samo zato jer joj je mjesto na tom dijelu tijela gdje se i nalazi… Osjećaj kakav nikada u životu nisam iskusila, a nekada se aktivno bavila sportom. Ludilo! Kada ti prsti od hladnoće (osobito meni koja u more ulazim oko 1.08.) toliko utrnu da nemaš osjet opipa, da ti se burma ureže u prst koji od hladnoće jako sliči čevapu, a lice okupano kišom brišeš… Ne znam čime i kako ga brišeš. Jesam li ga uopće obrisala?!
Zaista teško, teških nešto više od 1.500 metara. I zaista mi je “samo” toliko bilo teško, u ostalome sam UŽIVALA, ali tih 1.500 je dovoljno da se sve izgubi. Zapravo, nemaš što izgubiti, ali zacrtani cilj, želja, i ono sa čime bih bila zadovoljna, bilo je ispod 2 sata. Zašto? Zato što je tako rekao trener, odnosno Siniša koji je davao snagu svima nama koji smo sumnjali u sebe. Snagu koja je meni pomagala, koja je meni puno značila, i koja me na kraju i dovela do ovoga uspjeha! Jer, cijelo vrijeme utrke sat (sat je ZAKON) je pokazivao tempo 5:15 – 5:45, a na zadnjem dijelu, tih 1.500m do kraja 6:40… Koliko, 6:40!!! Ne, ne smijem stati, ne smijem sada pasti, ne želim sve prokockati. (Hahahaha, prokockati, a do pred malo sam mislila da su heroji oni koji uopće istrče).
Ali, ovaj mi je dio dokazao da mi glava ipak radi, da se ne gubim, da sam jednostavno iscrpljena, i trenutno spremna taman za ono koliko treba. Taman za prvih 21 i nešto u životu! Ustvari, mogla sam i više, ali… Naravno da nisam mogla, da i inače lagano i tiho dišem, da me jako ponijela atmosfera pored cilja kojega smo morali dva puta optrčati, da me kraj oduševljavao, da sam osjetila hrpu pozitivne energije, iako sa bljedilom u licu… Da sam TO JA!
I da, nemojte prati tenisice za trčanje u mašini (mrvicu se oblik deformira, a to osjetite najbolje na nožnom palcu), kada je jaka kiša čvršće zavežite obuću (natopljene vezice malo olabave), nemojte nositi šuškavac u boji (jer gotovo svaki osim crnog i bijelog pušta boju), vjerujte mi da kompresijske čarape nisu samo fore radi i, osobito zanimljivo meni, robu za presvlačenje koju stavite u torbu dodatno osigurajte vrećom za smeće kako bi vam stvari ostale suhe.
Dragi moji, nemojte što zamjeriti, ovo je moj doživljaj na kojeg sam preponosna!!
Napisala: Ksenija Mezgec Joka
P. S. Hvala svima koji ste dijelom mojega trčanja…